Duša ljudi ovoga kraja je krasna, a srce plemenito

Uvijek zahvaljujem onima koji su djelovali prije mene, u Cerniku posebno dobrom svećeniku pokojnom mons. Vjekoslavu Sučiću. U Cerniku sam 19 godina bio sretan među dobrim ljudima, a te ljude i njihov odnos prema Crkvi je netko gradio i njegovao, kaže mons. Petar Zeba

Jedini svećenik Riječke nadbiskupije koji ove godine odlazi u mirovinu je mons. Petar Zeba, poštovan i omiljen među vjernicima u župama u kojima je služio, a isto tako cijenjen u široj društvenoj zajednici. Sa zahvalnošću mnogih, u mirovinu odlazi iz Cernika gdje je gotovo dva desetljeća bio župnik, a prethodno je bio, isto tako, dugogodišnji župnik Klane i mnogih drugih župa. Narušenog zdravlja, nakon 45 godina revnoga svećeništva, odlazi u zasluženu mirovinu.

»Naš župnik je pravi prijatelj, učitelj, prosvjetitelj i pravi brat. I kada ode u mirovinu, mi ostajemo povezani«, čuli smo ovih dana o njemu u Cerniku.

Zahvala svima

Mons. Zeba je dobitnik više priznanja, i lokalnih i državnih. U povodu obnove cerničke crkve sv. Bartola i puno toga drugoga dobio je priznanje Općine Čavle za zasluge u toj sredini; kao zaslužnom svećeniku riječki nadbiskup Ivan Devčić dodijelio mu je čast kanonika i monsignora, a pokojni predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman odlikovao ga je za veliki humanitarni rad u Domovinskom ratu i nakon rata.

– Odlazeći iz jedne župe, svećenik ne nestaje iz te sredine – ostaju njegove molitve, žrtve i njegov rad. Stariji su nas uvijek učili – jedan sije, a drugi žanje. Zato ja uvijek zahvaljujem onima koji su djelovali prije mene, u Cerniku posebno dobrom svećeniku pokojnom mons. Vjekoslavu Sučiću. U Cerniku sam 19 godina bio sretan među dobrim ljudima, a te ljude i njihov odnos prema Crkvi je netko gradio i njegovao, kaže mons. Zeba koji mladim svećenicima u Cerniku ostavlja na svim poljima uređenu župu.

Možete nam ponešto reći o svom svećeničkom putu?

– U Rijeku sam u gimnaziju došao kao bosansko dijete iz Dervente – Bijelo brdo. Došao sam 1963. godine u generaciji nadbiskupa Ivana Devčića. Tri godine smo završili u Rijeci, a četvrtu i maturu u Pazinu. Zatim sam studirao teologiju u Rijeci i Zagrebu, i diplomirao u Zagrebu. Ređen sam 1974. godine uoči sv. Vida u katedrali u Rijeci, a zaredio me je dobri nadbiskup Josip Pavlišić. Svećenički put započeo sam u župi na Vežici, gdje sam par godina bio kapelan, a 1974. sam u toj župi slavio i mladu misu. Zatim me je 1976. godine nadbiskup poslao za župnika u župu sv. Antuna u Šapjane, župu sa sedam sela uz granicu sa Slovenijom. Potom sam postao župnik Muna i Vodica, a kada se srušila crkva u Zvonećima nadbiskup mi je dodijelio i tu župu. Kad sam to završio, srušio se krov crkve sv. Josipa u Brešcima i nadbiskup me je i tamo postavio za župnika. Kasnije je rekao da u Klani ima župna kuća te da ću iz Klane moći lakše upravljati župama Šapjane, Mune, Vodice (zaleđe Ćićarije), da mi je domicilna Klana, ali da mi uz ta mjesta još u službu ulaze sela Studena i Breza. Tada sam kao upravitelj imao oko 16 sela i tako je ostalo niz godina. Kasnije se broj povjerenih mi sela smanjio, a župnik u Klani bio sam do 1999. godine.

Nakon 23 godine u tim župama, rekao sam nadbiskupu Tamarutu da mislim da sam u toj sredini rekao sve što znam i umijem, i zamolio premještaj. Predložio mi je Vežicu ili Cernik. Poznavao sam Grobnišćinu; ovdje je bio dobar čovjek kojega sam vjenčao i koji mi je prijatelj, načelnik Željko Lambaša - razmislio sam i rekao da idem na Grobnišćinu. Tako sam u Cerniku župnik punih 19 godina.

U četiri i pol desetljeća, sigurno ste imali puno krštenja, vjenčanja, prvih pričesti...

- Mogao bih o tome govoriti, ali reći ću da je bilo i puno sprovoda, osobito na Ćićariji. Nažalost, sve je više pogreba i u drugim krajevima, a sve manje rođenih. Kada sam došao u Cernik godišnje je bilo oko 60 krštenja, a sada ih imamo 35 do jedva 40. Osjeća se to, kao i u svakom malom mjestu. Putem sakramenata sam upoznao život i dušu ljudi ovog kraja. Tako poznajem tisuće i tisuće dragih, dobrih i vrijednih ljudi ovog našeg kraja.

Majka i mlikarica

Kakvu dušu ima ovaj domaći, primorski čovjek?

- Ima krasnu dušu i srce plemenitih nakana. No brojni se bore da u takav vrt posiju, kako bi Isus rekao, »kukolj«. Nekad je to bilo i moćno, no vidimo da i taj kukolj polako sahne i da ponovo izbijaju mladice prepoznatljive duše čestitog obiteljskog čovjeka, katolika koji ljubi svoje i poštuje druge. Duh ovdašnjeg čovjeka je moćan, jer je skroman i ponizan.

U Cerniku i u župama u kojima ste prije djelovali uvijek ste i obnavljali i gradili.

- Sv. Bartol je sinonim za Grobnišćinu, zajedno sa sv.Filipom i Jakovom i Mihovilom arkanđelom. Kada sam ovamo došao, valjda sam se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu, jer još je bilo dobrotvora koji su htjeli pomoći župi Cernik. Zajedno s Općinom dali smo sagraditi križni put na Cernički vrh, s postajama kao gromačama, tipskim kućicama i tekstom koji je na čakavštini napisala naša pjesnikinja Vlasta Juretić. U čavjanskom Vijeću sam prepoznao želju da se mnoge stvari učine. Zahvaljujući toj suradnji uz crkvu samo sagradili prostrano i lijepo parkiralište. Kad su se na zaobilaznici gradili tuneli, iskopanu zemlju su nam iskrcavali u dolcu pokraj crkve. U tome poslu sam vozio i bager, gurajući njime tu zemlju na kojoj smo izgradili parkiralište.

Sagradili smo i veliku polivalentnu dvoranu, a zatim uredili dvorište sv. Bartola. Zamišljao sam taj prostor kao veliki amfiteatar gdje će se Grobničani okupljati na koncerte i slično. Prvi događaj na tom dvorištu bio je »Božić po našu«, kada smo uprizorili žive jaslice i okupili jako puno ljudi. Zatim smo uz pomoć Vinka Škarona, našeg glazbenika i Vlaste Juretić napravili »Grobničku kantatu« koju su izveli Radojka Šverko i drugi glazbenici. U cijelosti smo obnovili i crkvu, a onda, u suradnji s općinom, dogradili nekadašnju grobljansku kapelu koja je do tada služila za čuvanje alata. Tako smo na groblju dobili prelijepu crkvu Krista Kralja u kojoj se služe mise. Ponosni smo i na niz drugih izgrađenih kapelica, posebno na Majku Mlikaricu koju smo, kao spomenik ovdašnjim ženama mlikaricama, obnovili na Hrastenici.

Puno sam čitao o mlikaricama, no kada sam došao na Grobnik vidljivog znaka o njima nisam vidio. To sam pokrenuo, a veliku pomoć u obnovi kapelice pružio je laik Edo Žeželić s Hrastenice. Od kada smo to uredili, svake godine prve nedjelje iza Tijelova, iza prve pričesti djeca, mladi i stariji hodočaste u tu kapelicu koja njeguje i čuva kult majke, a mi grobnički svećenici slavimo tamo misu. Hrastenica je uvijek bila odmorište mlikarica kada su se iz Rijeke vraćale doma, a s toga se mjesta vidi i Gospa Trsatska s kojom su Grobničani oduvijek povezani.

Mostovi, a ne zidovi

Što biste poručili mladim svećenicima?

- Neka se nikada ne umore. Ljudi uvijek traže, i kada se tako ne čini, zapravo traže. Svaki čovjek zavređuje poštovanje Crkve i svećenika. Uvijek treba otvoriti vrata, jer kako je rekao Matko Laginja »Crkva je izvor žive vode«. Koji puta smo i mi krivi što to čovjek ne prepoznaje. Njiva Gospodnja je ovaj narod i on zaslužuje žrtvu svakog svećenika. Istina je uvijek u zajednici, a ne u pojedincu. Stoga svećenik - ako si umisli da je on nositelj cjelovite istine o Bogu i svetom, a narod pusti da ide svojim putem - zapravo sije u vjetar, odnosno ništa ne sije. Uvijek je potrebno osluškivati narod, biti s njim, biti u zajednici. Tijekom života svaki čovjek ima i padova, ali živ čovjek uvijek treba ponovo ustati, ispričati se, i oprostiti, i ići naprijed. Uvijek kažem da budemo mostovi, a ne zidovi.

Kako želite provesti mirovinu?

- Ja sam dijete velike obitelji, i sve ću pomalo obilaziti, no stalno ću boraviti u Klani, kod brata i njegove obitelji. K tome, iz obitelji nas ima tri svećenika. Moj brat Stjepan je župnik u Krasnom i Kuterevu te upravitelj Svetišta Majke Božje na Krasnom, a moj nećak Kristijan župnik je u Srdočima. Prije svega, želim ići i k njima i pomoći kad im bude trebalo.

Mnogi su Vam zahvalni i kao velikom humanitarcu posebno ističući taj Vaš rad u Domovinskom ratu. Za to Vas je odlikovao predsjednik Franjo Tuđman.

- Dodijelio mi je to odličje jer su u Klanu, u vojarnu, poslali nekoliko tisuća izbjeglica iz Bosne. I ja sam u nizu godina nastojao, koliko sam mogao, pomagati tim ljudima. Ništa nisam činio posebno što nisu i drugi, nego sam možda imao više priliku od drugih činiti nešto za te ljude.

Pred župnom kućom u Cerniku formirali ste caritas.

-Župa bez caritasa je kao čovjek bez jedne ruke. Župna kuća je i kuća potrebitih, i u nju se ne obraćaju samo ljudi s duhovnim potrebama, nego ponekad i u nekoj materijalnoj potrebi. Ja sam dijete Bosne, a u Bosni se Caritas zove »Kruh sv. Ante« - to znači da smo dužni gladnome dati bar kruha, žednome vode, pomoći što možemo. To tako mora biti i u jednoj župi.

Zahvala nadbiskupu

Želim izdvojiti našeg nadbiskupa Ivana Devčića. Vršnjaci smo, a ja ga zovem »Oče nadbiskupe«, jer on i postupa kao otac. Hvala Bogu da ga imamo. Generacije se katkada znaju i razići, ali s tim čovjekom se nikada nisam razišao. Bog mu je dao veliko srce i široki ponizni razum. Kao svećenik, možda ne bih mogao ništa učiniti da u upravi nadbiskupije nemamo takav duh koji svećenike podupire; osobu koja ti uvijek daje šansu i ima u tebe povjerenja, i koja se ne boji izložiti i sebe.

Duhovna zvanja

Posebno važnim uvijek sam smatrao rad za duhovna zvanja. Bogu zahvaljujem što su iz Cernika podignuta dva svećenika - vlč. Pero Marijanović, župnik u Matuljima i vlč. Ivan Milardović, župnik u Jelenju, a imamo i bogoslova Dina Stanića koji je isusovac u Zagrebu, a bio je programer i inženjer. Bilo je i nekoliko mladih teologa koji su trebali biti svećenici, ali su se sretno oženili. I zbog svega toga sam jako sretan.

Novi list, 02. 08. 2018. Mirjana Grce
Foto: M. Gracin