Iskopi kaštela Gradina

Ranko Starac, dipl. arheolog, kustos arheološkog odjela 
Pomorskog i povijesnog muzeja hrvatskog primorja, Rijeka

Arheološki lokalitet "Gradina" smješten je na vrhu krševite uzvisine neposredno iznad središta naselja Klana. Najviša točka objekta nalazi se na 629 m iznad mora. Vanjski obrisi zidina nepravilnog su oblika, 30 m širine i 75 m dužine.

Strateško-nadzorni položaj je prvi puta iskorišten tijekom kasne antike, u III. stoljeću nove ere, u vrijeme izgradnje sustava nadzornih postaja, utvrda, bedema poznatih pod imenom "Liburnijski limes". S obzirom da limes prolazi pokraj mjesta Studena, ova se stražarska kula nalazi već na području rimskog carstva, što znači da je i Klana bila pod rimskom vlašću. 

Nakon raspada zapadnog Rimskog carstva u V. stoljeću i općenito antičkog svijeta i načina života, Klana dijeli sudbinu ostalog antičkog prostora koji s relativnom brzinom mijenja gospodare. 
U X. stoljeću Klana pripada hrvatskoj državi (Hrvatska se oko 950. godine proteže preko gorskog masiva Obruč na Mune i Sežanu, pa sve do grada Labina), a dokaz tome je i mjesto Permani koje je dobilo ime po hrvatskim graničarima koji su čuvali stražu prema njemačkoj državi. 

Oko 1118. godine Hrvatska gubi područje od Muna do Klane koje osvajaju Njemci, tako da sada nova granica teče duž rijeke Rječina, a obranu Hrvatske preuzimaju Grobničani i njihovi permani. Trebat će preko 800 godina da se Klana vrati pod okrilje hrvatske države.  U ime Njemačkog carstva, akvilejskog patrijarha te pulskog biskupa, osvajanje područja od Brseča do Klane izvršili su grofovi Devinski (nazvani po kaštelu Duino kod Trsta) koji i obnavljaju nekadašnji rimski osmatrački toranj kako bi što bolje mogli vršiti nadzor nad komunikacijskim područjem između gradova Rijeke i Trsta tijekom XIII. i XIV. stoljeća. Osmatrački je toranj pravokutna građevina koja se sastoji od jedne prostorije u kojoj je boravila samo straža. 

1351. godine Rudolf Devinski priznaje grofove Goričke za svoje seniore i određuje da u slučaju izumiranja njegova roda, sva njegova imovina prelazi na njih čime gazi svoju prisegu na vjernost prema akvilejskom patrijarhu. Međutim, već 1366. godine prilike i interesi ga tjeraju da za svoje gospodare prizna Habsburge. 1399. godine izumire rod Devinski, a njihova imanja preuzimaju grofovi Walsee dodjelom od strane Habsburgovaca, odnosno dopušta im se da se mogu služiti devinskim grbom što je posve nešto drugo nego dodjeljivanje pravnog temelja vlasti, jer to pravo nisu imali ni Devinci koji su do ovog područja došli otimačinom. Novi upravitelji, obitelj Walsee dograđuju i povećavaju prostor stanovanja, te raniji stražarski prostor polako prerasta u omanju robusnu utvrdu. 

S vremenom se postupno poboljšava kvaliteta stanovanja što dokazuju i nalazi pečnjaka razne kvalitete. U neposrednoj blizini je izgrađena i kapela Sv. Trojstva, s koje vjerojatno potječe i ulomak glagoljicom pisanog natpisa (1439. to pisa), danas uzidanog u pročelje župne crkve Sv. Jerolima. Proširenje prostorija te gradnja kapelice dokazuju da je već u to doba u Klani boravio predstavnik gotničkog kapetana što se već može smatrati jezgrom buduće klanjske gospoštije. Obitelj Walsee drži ovo područje do 1466. godine kad umire i posljednji izdanak loze Walsee, Wolfgang, a klanjska gospoštija na temelju njegove oporuke prelazi u ruke Habsburgovaca. 

1468. godine car Fridrich III. Habsburški iznajmio je gospodi Barbo utvrđene mitnice (carinarnice) u Klani i Rijeci na dvije godine za 1.400 cekina godišnje. Obitelj Barbo, još uvijek na neutvrđeni način dolazi u posjed cijelog imanja i naselja Klane. Zbog ulaska grada Gotnik u tzv. Riječki okrug, on gubi na značaju, a klanjska se Gradina ubrzo širi i obuhvaća oveću slobodnu površinu za prihvat stanovništva i stoke. Određene pregradnje na zatvaranju starog, pješačkog ulaza u neposrednom podnožju palasa, gdje je u uskom, natkrivenom hodniku, uz ovaj ulaz, pronađena puška "kukača" koja spada među najstarije uopće proizvedene primjerke vatrenog oružja. Datira se u polovicu XIV. stoljeća, a punila se kroz cijev i palila pomoću fitilja. 

Naime, u drugoj polovici XV. stoljeća, a poglavito u XVI. stoljeću, Europi je ozbiljno zaprijetila najezda Osmanlija. Vojska i lokalne vlasti organiziraju čitav sustav poštanskih kurira za hitni prijenos vijesti pa uz granicu nastaje sustav obavješćivanja. Naime, čitav sustav prenošenja informacija i pošte do tada je počivao na kurirskoj službi, ali munjeviti i nepredvidljivi osmanlijski upadi doveli su do spoznaje o nužnosti sustava koji će pravovremeno uzbuniti ljude i spriječiti iznenađenja. Razvija se specifični sustav uzbunjivanja, kombinacijom optičkih (kresovi) i akustičnih (rogovi, zvona) znakova, te kurirske službe. 

Klanjski kaštel je imao na spremi uvijek po dva konjanika koji bi na lakim, kraškim konjima dojavljivali pogibelj prema Ljubljani i Trstu. Naime, na prvu najavu dolaska neprijatelja ili dolaska obavijesti tzv. "turskog pisma" iz Klane bi odmah kretali kuriri, pješaci ili konjanici, što je ovisilo o hitnoći. Jedan bi krenuo prema najbliže utvrđenom zamku u Gotniku, te Jablancu, Premu i Senožeću, a drugi bi nosio pismo u Novigrad (Podgrad) te dalje prema Trstu. Zaprimivši pismo, zapovjednici su stavili na njega oznaku kad su ga primili i poslali dalje da sa sebe skinu eventualnu odgovornost. Na skoro svim takvim pismima je na naslovnoj strani dopisano CITO, CITI, CITISSIME (hitro, hitrije, najhitrije). Kuriri bi dolazak na odredište najavljivali pucnjevima: Dva hica - poziv braniteljima na oružje, a nemoćnom stanovništvu u sklonište Tri hica - znak da su Turci već bili na pohodu Četiri hica - da je neprijatelj već na vidiku i tada bi se još palili već ranije pripremljeni kresovi (smolnice). Ako se vatra palila danju, nastojalo se da bude što više dima, a ako se palila noću, nastojalo se da bude što veća. Tamo gdje su ih imali, zvonila su sva zvona, bubnjalo se bubnjevima i uzbunjivalo rogovima. 

Tako je u siječnju 1559. godine iz Bosne u Kranjsku upala osmanska vojska (većinom su je činili Bošnjaci) na čelu s Malkoč-begom (u povijesti poznat kao jedan od najratobornijih krajiških begova, sudjelovao je u osvajanju Klisa 1537. godine). Opustošili su prostor, žene i djecu su okovali lancima te ih prevezli kao robove u Hrvatsku, odakle su mušku djecu slali u vjersko-ratne istambulske škole kako bi postala fanatični janjičari.  Međutim, pred robusnim klanjskim dvorcem, turska je žestina slomljena. Mjesec dana nakon toga, 2. veljače, Turci su se vratili još ljući, zadojeni žudnjom za osvetom, ali i ovaj su put bili odbijeni te su za sobom na poprištu borbe ostavili brojne poginule suborce. Stanovnici su zatim rasjekli tijela ubijenih Turaka, potom ih dali psima, prema izvješću Martina Bautchera. Turci su dali povoda za takav bijes, a stanovnici su smatrali da su ubijena trupla nedostojna zemlje.

Kako je kaštel oštećen, te je postao nepodoban za stanovanje, njegovi gospodari Barbo, sagradili su novi, manji dvokatni dvorac klasičnog tipa koji se nalazio podno Gradine, bliže samome naselju (danas je tu smješteno sjedište Šumarije Klana). On je u vjerojatno podmetnutom požaru izgorio početkom 18. stoljeća pa su tadašnji vlasnici i svi ostali prestali stanovati u Klani što je imalo direktan negativan utjecaj na razvoj mjesta i kraja. 

Početkom XVII. Stoljeća prestaje neposredna turska opasnost. U prvoj trećini XVII. stoljeća, baronesa Elizabetta Barbo, kći Ludovica Ambrosija Barbe se udaje za baruna Carla Panizzolija i udajom mu donosi gospoštiju Klana u miraz, a zbog austrijsko-mletačkog rata najvjerojatnije na zahtijev carske komore, grade se nove ugaone kule na način da su stare kružne kule dijelom pregrađene, a dijelom porušene, nakon čega su izgrađene nove s mnogo debljim zidnim plastom trapezastog tlocrta. Ima oblik izduljene nepravilne pačetvorine što u potpunosti slijedi prirodne slojnice krševitog uzvišenja. Najveća duljina utvrde iznosi 75 m a širina varira od 20-25 m.

Njihova kći Ana Marija udaje se za viteza Orazija Scampicchija, koji nakon njezine smrti dobro Klana prodaje barunu Wolfgangu Oberburgu. U prvoj polovici XVIII. stoljeća Baruni Lazzarini dolaze u posjed klanjske gospoštije i gospodare njome gotovo cijelo stoljeće, ali sjedište im je u obližnjem Gutenegu. 

Nakon Lazzarinija, vlasnicima gospoštije Klana postaju baruni Negovetić. Andrija Negovetić, Josipov sin čije je ime upisano na ploči ponad ulaza u klanjsku župnu crkvu Sv. Jeronima, prodao je 29. XII. 1860. Klanjcima gospoštiju Klana, s cijelim preostalim imanjem i šumom. 
Utvrda nakon sklapanja "Madridskog" mira gubi na značenju i postupno se napušta, da bi u XIX. stoljeću gotovo posve nestala u katastrofalnom potresu koji je zadesio područje općine Klana 
1. III. 1870. godine, nakon čega je sav kvalitetan kamen s kaštela odvučen zbog obnove naselja u podnožju kaštela. Stoljećima ljudska ruka nije niti pokušavala zaustaviti devastiranje dvorca, već protivno tome i sami su ljudi pridonijeli daje danas u stanju kakvom jest. 

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, počeli su pod nadzorom Konzervatorskog odjela Državne ustanove za zaštitu spomeničke baštine i uz stručno vođenje arheologa, a na inicijativu i u organizaciji Društva za povjesnicu Klana, sustavni arheološko konzervatorski radovi na kaštelu Gradina. Društvo je uz pomoć Općine Klana, Primorsko-goranske županije i djelomice početkom 21. stoljeća Države, osiguralo sva potrebna sredstva za taj dugoročni posao koji se pomalo privodi kraju. Zahvaljujući u znatnoj mjeri europskim sredstvima, uređen je i pogodan prilazni put te se tako ostaci kaštela mogu i turistički valorizirati.