Utvrde „Alpskog bedema“ na području Općine Klana 

Vladimir Tonić

Područje Klane i okolice u dvadesetom stoljeću povijest je „nagradila“ iznimno burnim događajima. Jedna od bitnih karakteristika povijesti tog područja, upravo je česta promjena vlasti i granica, koje su naše ljude prisiljavale što na otpor, što prilagođavanje, sve do konačnog stvaranja i međunarodnog priznavanja Republike Hrvatske. Infrastruktura te granice još se može naći na mnogo mjesta u Klani i okolici: granične kamene oznake, carinarnice, specifični čelični stupovi zavijeni poput svinjskih repova, na kojima se još mogu naći ostaci bodljikave žice. Tragovi su to burne povijesti pored kojih se prolazi ne razmišljajući.

Postoji, međutim, i mnogo skriveniji, tajnovitiji spomen na staru granicu: podzemni prolazi, tuneli, vojna skloništa i bunkeri ukopani duboko pod zemlju. Talijanske su to podzemne utvrde, sastavni dio obrambenog pojasa od čelika i betona koji je Kraljevina Italija za vrijeme vladavine fašizma izgradila na svojim granicama. Građene u najvećoj tajnosti, nedostupne radoznalim očima lokalnog stanovništva, te su utvrde ubrzo stekle legendarni status, koji je samo jačao s vremenom. 

Gotovo potpuna neistraženost i zaboravljenost tog dijela povijesnih ostataka na ovom području povodom je ovog napisa o bogatstvu vojno-povijesnog naslijeđa kojim Klana i okolica  raspolažu, ponegdje smještenim tek nekih par kilometara od središta mjesta. Radi se o izuzetno zanimljivom i do sada gotovo nikako valoriziranom dijelu povijesti Općine Klana koji, pravilno vrednovani, mogu postati vrijednim dijelom lokalne povijesno-turističke ponude.

Kratka povijest talijanskog obrambenog pojasa „Vallo Alpin” (Alpski bedem)

Nakon klaonice Prvog svjetskog rata, među vojnim stratezima uvriježilo se mišljenje da je bolje ulagati u snažne obrambene linije i betonske utvrde, nego računati na stotine tisuća vojnika, „topovskog mesa”, kao garanciju nepovredivosti granica i izbjegavanja budućeg krvoprolića. Najpoznatija takva linija bila je nesumnjivo tzv. Maginot linija u Francuskoj, ali su i druge europske države podlegle „fortifikacijskoj groznici“, poput Njemačke, Nizozemske, Belgije, Čehoslovačke, SSSR, Italije, Jugoslavije i drugih. 

Izgradnja stalnih fortifikacija na “Istočnoj granici” Italije započela je 1931-32. godine, i to na više lokacija: Klana, Studena, Šapjane, Gomance, Milanja iznad Ilirske Bistrice te cijelo područje Snežnika. Osnovne postavke za stvaranje pojasa stalnih fortifikacija za zaštitu talijanskih granica, nazvanog „Alpski bedem“ („Vallo Alpino“) predviđale su stvaranje tri osnovna obrambena pojasa: „zone otpora”, „sigurnosne zone” i „zone prikupljanja”.

Prva je zona imala ulogu primanja na sebe prvog neprijateljskog udara uz pružanje maksimalnog otpora, druga je zona imala zadatak usporavanja neprijateljskog prodora, dok se u „zoni prikupljanja” koncentrirala osnovna masa topničkih oruđa za podršku prvim dvjema zonama, kao i pješaštvo za protunapad. Za obranu spomenutih zona bile su predviđene dvije linije fortifikacija (utvrda) stalnog tipa. Takve bi se utvrde u prvoj zoni imale graditi još za vrijeme mira, a sastojale bi se od zaštićenih položaja za teške strojnice i protutenkovske topove, koji bi međusobno bili povezani horizontalnim i vertikalnim prolazima, i raspolagale podzemnim skloništima za posadu sa svim potrepštinama za njihov boravak i borbu. Za borbene položaje izabirala bi se povoljna mjesta, sa razinom zaštite koja bi ovisila o pretpostavljenom stupnju opasnosti. Utvrde bi se kombinirale s osmatračnicama, cestovnim zaprekama i uređajima za komunikaciju. Prema dubini obrane, fortifikacije bi trebale biti jače i otpornije: uz teške strojnice, gradili bi se i položaji za topništvo, kao i zasebna podzemna skloništa za streljivo i pješaštvo.

Organizacijski, granica je bila podijeljena u „sektore“, ovi u „podsektore“, koje su sačinjavali „uporišta“ i „blokade“ s odgovarajućim utvrdama. Dizajn utvrda mijenjao se s uvođenjem novih naoružanja, usavršavanjem postojećih objekata i evolucijom inženjerske misli. Ukupno je do kapitulacije Italije bilo izgrađeno gotovo 1500 utvrda, uz ogroman broj objekata koji su bili planirani ili u različitim fazama izgradnje, a službeni talijanski vojni izvori spominju 208 utvrda na talijansko-jugoslavenskoj granici.

Ulaz u utvrdu bio je uobičajeno izgrađen kao dobro maskirana betonska građevina unutar neke prirodne udubine na terenu, okrenut suprotno protivničkoj strani, i obično branjen puškarnicom u samom bloku, vratima ili dublje unutar hodnika. Neposredno uz vrata u utvrdu nalazile su se prostorije generatora struje sa pripadnim instalacijama, te rezervoara goriva (benzina), da u slučaju požara ili eksplozije goriva osnovnom dijelu utvrde ne prijeti velika opasnost. Neposredno nakon ulaznog bloka, na početku hodnika do skloništa obično su bili smješteni sanitarni čvor i mala niša unutarnje kuhinje.

Ovisno o profilu terena na kojem se utvrda nalazila, do skloništa za posadu dolazilo se ili hodnikom koji je vodio vodoravno u unutrašnjost, ili stepeništem koje se spuštalo do razine skloništa, u koje se ulazilo se kroz par plinonepropusnih vratiju, jednakog tipa kao i na podmornicama. Podzemne prostorije za boravak posade bile su građene kao proširenja hodnika, zapremine i do preko 200 kubnih metara, sa odvojenim prostorima za časnike i dočasnike, dok su vojnici spavali na željeznim krevetima na kat. U posebnoj niši, na sredini prostorije, nalazio su se ručno pogonjeni ventilator prisilne ventilacije s filterima.

Uvjeti smještaja posade bili su gotovo spartanski, uz utjehu da su se ovi podzemni «smještajni kapaciteti» koristili samo u ratnim uvjetima. Unutar glavne prostorije skloništa, nalazila su se i spremišta streljiva, hrane i vode, kao i zapovjedno mjesto sa telefonskom vezom do osmatračnica i položaja za naoružanje. S ciljem osiguranja odgovarajuće debljine zaštitnog sloja betona i kamena, do strojničkih položaja stizalo najprije stubištem, a zatim vertikalnim čeličnim ljestvama, kroz provlaku u čeličnom podu položaja.

Čisti zrak za rukovatelje oružjem bio je osiguran posebnim cjevovodom sa spojevima na plinske maske vojnika. Utvrde su, osim glavnog ulaza, najčešće imale i zaseban sigurnosni izlaz, koji se mogao nalaziti unutar nekog borbenog bloka, biti potpuno odvojen kao zaseban bunker, ili biti u obliku tek dobro maskirane provlake na razini okolnog terena. Najčešće naoružanje utvrda sastojalo se od teških strojnica i protutenkovskih topova, smještenih unutar tzv. borbenih blokova, odnosno bunkera. Ovisno o stupnju procijenjene neprijateljske opasnosti, oružje je bilo smješteno iza čeličnih oklopnih elemenata, ojačanih slojevima betona odgovarajuće debljine. Spomenuti čelični elementi uključivali su kako kupole, tako i štitove nekolicine osnovnih tipova, ali različitih debljina sa odgovarajuće različitom otpornošću na pogotke.

Budući da se kroz same otvore puškarnica za naoružanje nije moglo imati potpun pregled okolnog terena, utvrde su najčešće imale i zasebne osmatračke blokove, u obliku betonskih bunkera ili posebnih čeličnih kupola, sa telefonskom vezom do zapovjednog mjesta, odakle bi se naređenja za djelovanje na isti način javljala borbenim položajima.

Naoružanje utvrda uglavnom su činile teške strojnice bile tipa FIAT Mod. 14, kalibra 8 mm, hlađene vodom, kasnije zamijenjene na FIAT Mod. 14/35, hlađene zrakom. Osnovno protutenkovsko naoružanje utvrda «Alpskog bedema» bio je top “Nordenfelt” kalibra 57 mm.

Za komunikaciju s drugim utvrdama, vojarnama i položajima koristila se radio-veza te telefonska veza podzemnim kabelom, ali i poseban uređaj nazvan „fotofon“, koji je modulirao zvučne signale (riječi izgovorene u mikrofon) u svjetlosne, odnosno demodulirao na ovakav način modulirane svjetlosne signale, omogućavajući brzu komunikaciju u realnom vremenu, zaštićenu od ometanja i prisluškivanja, uz eventualne smetnje zbog loših vremenskih uvjeta i magle.

Uporišta „Alpskog bedema“ u Hrvatskoj (osim u Rijeci) nalazila su se ponajviše na području današnje Općine Klana, na lokacijama kod brijega Židovje, na cesti između Klane i Studene, u dolini Mlake na cesti Klana – Gumance te na dvije lokacije na Gumancu. Utvrđeni pojas Rapalske granice nastavljao se, naravno, i dalje prema sjeverozapadu, odnosno prema teritoriju današnje Republike Slovenije. Klana, kao mjesto prema kojem su gravitirali pogranični putovi i ceste ovog područja, bila je prirodan izbor za najvažniji dio utvrđenog pojasa sjeverno od Rijeke.

Ovdje će biti opisane utvrde u onom obliku u kojem su bile zamišljene i izgrađene prije sedamdesetak godina. Međutim, budući da je prošlo skoro šezdeset godina od Pariškog sporazuma 1947. godine, odnosno od službenog ukidanja Rapalske granice (koja je svoj smisao izgubila još i ranije, nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine), te velikih promjena koje su se u međuvremenu dogodile, današnje stanje utvrda se ponegdje značajno razlikuje od onog zamišljenog talijanskim vojnim planovima tridesetih godina prošlog stoljeća. Stoga će na kraju biti dan opis utvrda u onom obliku u kojem ih danas može vidjeti planinar ili izletnik.

Blokada „Židovje „(„Monte Murato“)

Dolazeći iz smjera Rijeke „Petrolejskom cestom“, malo prije raskršća za Brezu,  na vrhu Velog Židovja može se primijetiti (ukoliko to gusto zelenilo dozvoli) betonski osmatrački bunker. Malo dalje slijedi betonskim protutenkovski zid, dok se vojarne nalaze se s desne strane neposredno uz cestu, ispod brda Malo Židovje.

Osnovni dio blokade čine četiri zasebna podzemna utvrđenja. Utvrda br. 1 nalazi se s desne (sjeveroistočne) strane ceste, neposredno uz vojarnu, i predstavlja  najjaču utvrdu na ovoj lokaciji: naoružanje joj je razmješteno u četiri zasebna borbena bloka, i sastoji se od dvije teške strojnice, i dva protutenkovska topa kalibra 57 mm u zasebnim betonskim bunkerima. Dvije su teške strojnice bile smještene u zasebnim čeličnim kupolama, ukopanim u obronke na način da su im se puškarnice jedva nazirale.

Utvrda br. 2 nalazi se s lijeve (jugozapadne) strane ceste, na prvoj uzvisini poslije protutenkovskog zida, odnosno unutar nje. Naoružana je teškim strojnicama u čeličnim kupolama s jednom puškarnicom, uz zasebnu betonsku osmatračnicu.

Utvrda br. 3, najjednostavnija od sviju četiri, smještena je na zapadnom obronku Velog Židovja, na malom prijevoju između tog brijega i Malog Židovja, uz cesticu koja od pograničnog prijelaza na Petrolejskoj cesti vodi prema Klani, odnosno Sv. Roku. U neposrednoj se blizini nalazi mala vojarna, kao i kapelica, odnosno kipić Majke Božje, vjerojatno „Madonna di Guardia“, koji su postavili pripadnici talijanske Pogranične straže. Borbeni dio ove utvrde sastoji se od dvije teške strojnice smještene unutar čelične kupole s četiri puškarnice, koje su imale zadaću «pokrivanja» kako cestice između Velog i Malog Židovja, tako i zaštitu protutenovskog zida uz Petrolejsku cestu.

Utvrda br. 4 nalazi se sa suprotne strane prije spomenute cestice, stotinjak metara zapadnije od prethodne utvrde, uz put što vodi do vrha Malog Židovja. Naoružanje joj je istovjetno onome utvrde br. 2, odnosno dvije teške strojnice u zasebnim čeličnim kupolama (kazamatama) s po jednom puškarnicom. 

Osim ovih utvrda, na području utvrđenja nalazio se niz jednostavnijih položaja za minobacače, teške strojnice i puškostrojnice koji su služili za pokrivanje mrtvih kutova, odnosno sprječavanja neprijateljskog prodora do ulaza utvrda. Posebno su na istočnim obroncima uzvisine unutar koje se nalazila utvrda br. 2 bila postavljena 2 otvorena betonska položaja za protutenkovske topove novijeg tipa, kalibra 47 mm, namijenjena vatri usporedno s protutenkovskim zidom.

Današnje stanje utvrda blokade „Židovje“

Pariški sporazum 10. veljače 1947. godine, koji je definirao novu granicu između Italije i tadašnje Jugoslavije ukinuo je razlog postojanja svih bivših pograničnih utvrda. Neke od njih bile su preuređene u skloništa, ali su s vremenom i napuštene (čak i kada su se nalazile na području djelatnih vojarni JNA). Njihova je oprema bila pomalo uklanjana, a češće vandalski razbijana: s vremenom su svi podzemni dijelovi utvrda bili opustošeni. Generatori, instalacije, plinonepropusna vrata, filteri za zrak, cijevi – sve je bilo odnešeno (da se ne spominje i cjelokupno naoružanje, inventar i namještaj), dok se pedesetih godina, kada je JNA napustila veći dio utvrda, krenulo iskorištavati čelik ugrađen u utvrde, pa je bio odnešen veliki dio oklopnih elemenata. 

Govoreći o današnjem stanju talijanskih utvrda Rapalske granice, općenito je potrebno reći da se prilikom posjeta bilo kojim podzemnim objektima mora pridržavati strogih pravila sigurnosti, jer se radi o mjestima koja mogu kriti mnoge opasnosti za posjetitelja. Odgovarajuća odjeća i obuća su neophodni, kao i pouzdana baterijska svjetiljka sa dodatnim ulošcima (ili dvije svjetiljke).

Najbolje je ne kretati sam, u suprotnom je obavezno nekom točno priopćiti mjesto koje se posjećuje. Posjeta nekim lokacijama ponekad zahtijeva čak i speleološku opremu. Nezaštićeni vertikalni šahtovi sigurnosnih izlaza i prilaza do borbenih položaja, otvoreni kanalizacijski otvori, stršeća čelična armatura ili odlomljeni komadi betona – sve to zahtijeva stalnu budnost onog tko se namjeri u unutrašnjost starih utvrda.

Osim generalnih pravila sigurnosti, ne treba zaboraviti ono najvažnije: radi se o bivšim vojnim objektima, sa svim osobinama takvog mjesta. Treba imati u vidu i teške borbe koje su se na tim mjestima vodile prilikom oslobođenja Rijeke, Istre i Primorja, kao i činjenicu da su se ponegdje na lokacijama utvrda nakon rata nalazila skladišta municije bivše JNA. Ovime se želi reći da na teritoriju utvrda nije nemoguće i danas pronaći zaostalo streljivo i minsko-eksplozivna sredstva, koji još uvijek mogu predstavljati opasnost na tom području.

U usporedbi s mnogim lokacijama izgubljenim u šumama, ili visoko na planinskim prijevojima Julijskih Alpi, utvrde blokade „Židovje“  lako su dostupne. Međutim, njihova očuvanost se znatno razlikuje od jedne do druge utvrde: samo je jedna donekle očuvana, dok se za druge može reći da se «natječu» u razini oštećenosti, odnosno uništenja.

Utvrda br. 1 ima zarušen i teško pristupačan glavni ulaz, ali je to praktično jedini oštećeni dio, dok se ostatak, uključujući borbene blokove sasvim lijepo odupire djelovanju zuba vremena: borbeni su položaji očuvani, čelične kupole za teške strojnice čak imaju i originalnu boju s unutrašnje strane. Očuvani su originalni natpisi na zidovima koji određuju borbene položaje i namjenu prostora u skloništu, uz veliki broj grafita vojnika JNA koja je raspolagala vojarnom sve do početka devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Vjerojatno je ta činjenica upravo razlogom očuvanosti ove utvrde, budući da se nalazila neposredno uz teritorij djelatne vojarne.

Druge utvrde, izvan „žice“, pedesetih su godina dvadesetog stoljeća postale „rudnik“ starog željeza, sa čeličnim kupolama i ostalim čeličnim elementima odnešenim uz uporabu eksploziva. Na ovaj način uništeni svi su borbeni blokovi i osmatračnice ostalih utvrda: iako ova razaranja nisu izravno zahvatila podzemna skloništa, prilazna stepeništa do položaja sada su ispunjena krhotinama betona i kamenja.

Utvrde br. 2 i 3 imaju dobro očuvane originalne natpise na zidovima, što je zanemarivo kad se uzme u obzir uništenost svih njihovih borbenih položaja. Ulaz u utvrdu br. 4 gotovo je potpuno zasut, te je potrebno prilično umijeće (i stara odjeća) za provlačenje u unutrašnjost, koja pokazuje da je originalni sustav odvodnje također stradao: predprostor skloništa nakon nužnika i kuhinje ispunjen je vodom do iznad gležnja.

Utvrdu br. 1 najlakše je locirati polazeći od istočne strane žičane ograde vojarne, neposredno uz koju se nalazi položaj za tešku strojnicu br. 1. Usjek koji vodi do glavnog ulaza nije teško pronaći, ali ga nije uputno koristiti za ulaz – sigurnosni izlaz koji se nalazi malo dalje prema istoku predstavlja najlakši način ulaska u unutrašnjost ove utvrde, uz odgovarajuću pažnju zbog nezaštićenog vertikalnog šahta i zahrđalih ljestvi kojima se neophodno služiti prilikom silaska.

Bunkeri za protutenkovske topove nalaze se malo poviše, i njihove toparnice također predstavljaju jednu od mogućnosti ulaska. Do ulaza u druge utvrde može se doći orijentirajući se prema uzvisini sa suprotne strane Petrolejske ceste od vojarne (utvrda br. 2), odnosno prema prijevoju na putu između Velog i Malog Židovja, i kipića Majke Božje koji se još uvijek tamo nalazi ali, kako je već bilo rečeno, na površini su od tih utvrda ostali samo zarasli ostaci smrvljenog betona.

Nakon što se iz smjera Studene prođe zgrada bivše starojugoslavenske carinarnice, nakon potoka koji je i predstavljao granicu s desne strane slijedi vojarna talijanske Financijske straže (Guardia di Finanza), a dalje se uz glavnu cestu nalazi protutenkovska prepreka u obliku betonskog zida s obaju strana ceste, nakon kojeg se na prvoj uzvisini s desne strane nazire otvoreni protutenkovski položaj sa betonskim skloništem, tipski objekt za top kalibra 47 mm Breda. Nakon dva zavoja, s desne strane poviše ceste nalaze se jednokatne vojarne talijanske Pogranične straže, neposredno uz koje su smještene i dvije podzemne utvrde, relativno blizu jedna drugoj, budući da prometnica na ovom mjestu prolazi jednim uskim prostorom između obronaka predjela pod nazivom Griža i Brdo.

Utvrda br. 1 nalazi se s lijeve (južne) strane ceste, preko puta vojarne, i naoružana je sa dvije teške strojnice. Jedna od njih smještena je u čeličnoj kupoli, ukopanoj u obronak sve do puškarnice i namijenjena izravnoj vatri u smjeru protutenkovskog zida, dok se druga nalazi u betonskom bunkeru okrenutom prema vojarni, iza trodjelnog čeličnog oklopa. U istom se bunkeru nalaze i doglasne „fotofonske“ cijevi, za komunikaciju s utvrdom br. 2.

Utvrda br. 2 nalazi se neposredno uz vojarnu, u unutrašnjosti usjeka koji gleda prema istoku. Naoružana je sa dvije teške strojnice u čeličnoj kupoli s četiri puškarnice smještene na vrhu uzvisine, dok se još jedna puškostrojnica može eventualno koristiti iz puškarnice osmatračnice okrenute prema protivničkoj strani.

Današnje stanje utvrda blokade „Studena“

Nakon 2. svjetskog rata, veći dio vojarni i ostalih vojnih objekata u blizini Klane nalazio se u rukama JNA, i fortifikacije blokade „Studena“ ovdje nisu bile izuzetak. Vojarne bivše Pogranične straže korištene su kao skladišta, ali su utvrde bile zanemarene (nakon što je iz njih odnesena cjelokupna oprema i instalacije).

Čelična kupola za tešku strojnicu u utvrdi br. 1 okrenuta prema istoku bila je uklonjena uz uporabu eksploziva, dok je položaj okrenut prema zapadu ostao sačuvan. Objekti su bili potpuno devastirani: osim već spomenutog uklanjanja cjelokupne opreme i instalacija (plinonepropusnih vratiju s okvirima, filtera, rasvjetnih tijela, generatora itd.), sa stropova na ulazu i prostorija generatora utvrde br. 1 istrgnuti su čelični profili za pojačanje, što je dovelo do djelomičnog urušavanja zidova, te gomila građevinskog otpada.

Uz sva navedena oštećenja, stanje utvrda blokade "Studena" zapravo je dosta dobro za one utvrde koje se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske, gdje se pod pojmom "očuvana utvrda" podrazumijeva objekt koji je sačuvao svoje borbene i logističke dijelove u smislu građevine s preostalim oklopnim elementima, te eventualno originalnim natpisima na zidovima. Utvrda br. 2 nešto je bolje očuvana nego prethodna, opet vjerojatno zbog blizine vojarne, što nije dozvoljavalo uporabu eksploziva za uklanjanje čelične kupole za teške strojnice. U svojoj poslijeratnoj povijesti, ta je kupola u jednom trenutku očigledno služila za isprobavanje protuoklopnog naoružanja, o čemu svjedoče tragovi pogodaka na njenoj gornjoj strani koji je, međutim, nisu probili.

Danas pronaći utvrde blokade „Studena“ ne bi trebalo namjerniku predstavljati nikakvih poteškoća. Svi prije spomenuti objekti i dalje postoje, eventualno s malo izmijenjenom namjenom: bivše carinarnice sada su stambeni objekti, protutenkovski zid se i dalje nazire s obje strane ceste, pod «budnim okom» donekle oštećenog protutenkovskog betonskog bunkera na uzvisini iza zida. Glavni ulaz u utvrdu br.2 je zazidan, uz vertikalni šaht koji vodi do vratiju koji je otvoren, ali u visokoj travi predstavlja nemalu opasnost pada u slučaju neopreznosti. Najbolji način ulaska u ovu utvrdu je kroz sigurnosni izlaz, pažljivo se spuštajući zahrđalim ljestvama, dok je utvrda br. 1 dostupna u potpunosti preko glavnog ulaza.

Na jedanaestom kilometru ceste koja od Klane vodi prema prijevoju na koti 920, odnosno dalje prema Gumanačkoj visoravni, nalazi se dolina Mlake, zaravan široka nekoliko stotina metara koja se otvara prema istoku.

Gledajući iz smjera Klane, prvo se nailazi na jednokatne vojarne smještene s lijeve strane ceste, s istočne strane zaklonjene niskim grebenom, unutar kojeg se nalazi utvrda br. 1. Unutar brijega na zavoju glavne ceste, neposredno prije uspona prema koti 920 nalazi se utvrda br. 2., dok se iznad raskršća gdje se od glavne ceste odvaja put u istočnom smjeru, nalazi utvrda br. 3, smještena malo iznad tog puta. Iza te utvrde nalazi se protutenkovski zid koji pregrađuje cijelu dolinu. Sa strane posljednje utvrde malo dalje prema jugoistoku nalaze se otvoreni položaji za protutenkovske topove kalibra 47 mm. Uz cestu nedaleko utvrde br. 2 nalazi se betonska stražarnica. Na okolnim uzvisinama, kao i u samoj dolini nalazi se niz položaja poljskog tipa za zaštitu mrtvih kutova i ulaza u utvrde.

Utvrda br. 1 smještena je u već spomenutom grebenu neposredno s istočne strane vojarni, i predstavlja najjaču utvrdu ove blokade: naoružana je s dva protutenkovska topa u zasebnim betonskim bunkerima i dvije teške strojnice, smještene u čeličnoj kupoli sa četiri puškarnice. Na vrhu grebena smještena je još osmatračnica s „fotofonima“ prema ostalim utvrdama i betonski odušnik.

Utvrda br. 2 nalazi se unutar brijega sa zapadne strane ceste prije zavoja i uspona prema prijevoju na koti 920, a unutrašnjost joj je gotovo «labirintskog» rasporeda. Naoružana je s tri teške strojnice u čeličnim kupolama (kazamatama) s jednom puškarnicom. Na vrhu brijega nalaze su se niski betonski bunker osmatračnice i blok odušnika zraka.

Utvrda br. 3 smještena je iznad puta koji se od glavne ceste odvaja prema istoku, nedaleko raskršća s glavnom cestom. Naoružana je s dvije teške strojnice smještene u čelične kupole s jednom puškarnicom, ukopane u obronke brda i pažljivo maskirane.

Današnje stanje utvrda blokade „Mlake“

Nakon po Italiju povoljnog završetka kratkotrajnih ratnih operacija u travnju 1941. godine, utvrde blokade „Mlake“ izgubile su svoje neposredno strateško značenje, a budući da su se nalazile na šumovitom području, opasnost od partizana pokazala je da su postojeće utvrde, bez obzira na svoje naoružanje i relativnu „mladost“, sasvim neprilagođene „asimetričnom“ ratovanju bez izražene linije bojišnice.

Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, utvrde su bile potpuno napuštene, a zatim vandalizirane i devastirane od strane bilo koga tko bi to poželio: partizani su se okoristili preostalim zalihama oružja, streljiva i hrane, dok se lokalno stanovništvo domoglo ostale korisne opreme.

Svi objekti fortifikacije «Mlake» i dalje postoje, ali je njihov najzanimljiviji dio u dosta lošem stanju. Sve utvrde imaju uništene borbene dijelove, vjerojatno žrtve „čelične groznice“ pedesetih godina, budući da se nisu koristile od strane tadašnje JNA.

Podzemni (logistički) dijelovi uglavnom su dostupni, ali također sa određenim stupnjem oštećenja. Protutenkovski bunkeri utvrde br. 1 teško su oštećeni od „čupanja“ čeličnih štitova za topove, iako se na obroncima grebena još uvijek grubo razabire njihov oblik, dok su počeci hodnika prema unutrašnjosti zatrpani ostacima betona. Čelična kupola za teške strojnice također je odnešena, pa je stubište prema unutrašnjosti također uglavnom zatrpano smrvljenim betonom. Skloništa, međutim, nemaju većih oštećenja. Na zidovima u unutrašnjosti sačuvana je pregršt originalnih natpisa, najzanimljiviji od kojih su „imena“ topova i strojnica.

Čelične kupole utvrde br. 2 također su odnešene uz uporabu eksploziva, pa su prilazne šahte i stubišta zatrpani komadima betona. Eksplozije su ostavile traga i na podzemnim prostorima, gdje je betonski svod skloništa popucao na nekoliko mjesta, otkrivajući originalni iskop kaverne, te komade betona koji samo što ne otpadnu. Naravno, takvo stanje čini opasnim čak i kratkotrajni boravak u njima. Stubišta su pljesniva, vlažna i skliska, dok se prostorije generatora i spremišta goriva očigledno koriste kao odlagališta otpada lokalnih vlasnika vikendica. Ostali su djelomično sačuvani samo originalni natpisi na zidovima, uključujući i pločicu uputstava za rad s filterima.

Utvrda br. 3 smještena je na malo skrivenijem položaju, pa je izbjegla sudbinu odlagališta otpada prethodne utvrde, ali su joj svi položaji i osmatračnica dignuti u zrak. Stare vojarne talijanske „Pogranične straže“ su danas pregrađene, i koriste se kao staje. Originalnu namjenu ovih objekata „odaju“ čelični kapci sa puškarnicama na jednoj od zgrada, koji se iz nekog razloga još uvijek nalaze na mjestu. Dugi protutenkovski zid i dalje je jedna od najvidljivijih osobina doline Mlake, a njegova visina (ponegdje do 3 metra) jamči da je vidljiv u svako godišnje doba, bez obzira na bujno zelenilo. To isto zelenilo na južnim obroncima predjela imena „Grabrovica“ najčešće skriva još postojeće otvorene betonske položaje za protutenkovske topove kalibra 47 mm.

Nekoliko kilometara nakon što cesta iz doline Mlake započne uspon prema visoravni Gumance, dolazi se do prijevoja na koti 920, odnosno mjesta pod nazivom Paka. Izloženost ovog mjesta vjetrovima i sniježnim zapusima dovela je do potrebe za izgradnjom zaštitnih zidova, odnosno betonskog svoda iznad usjeka kojim je prolazila cesta iz Klane, „tunela“ koji je poznat svim izletnicima i planinarima koji dolaze uživati u dobro očuvanim šumama, svježem zraku i pogledu koji se pruža s vrha Gumanačke gore, 1083 metara iznad mora.

Iznad tunela, sa svake strane usjeka iznad kojeg je prolazila cesta prema Želiznim vratima („Porte di Ferro“) nalazio se po jedan betonski spomenik izgrađen od strane talijanske vojske: od zapadnog su ostali samo temelji, dok je istočni djelomično sačuvan. Na talijanskim kartama onog vremena, ovaj je prijevoj označen imenom „Passo della Morte“ („Prijevoj smrti“), vjerojatno zbog vrlo opasnih zimskih vremenskih uvjeta.

Na vrhu Gumanačke gore nalazi se betonski osmatrački bunker istog tipa kao i na Velom Židovju, vidljiv iz velike daljine zbog svojeg izloženog položaja. Spomenimo i fortifikaciju «ojačanog poljskog tipa» na Želiznim vratima, odnosno oko brda Trstenik („Trestenico“), koji se nalazi nedaleko vojarne gdje je nedavno bio obnovljen kipić Majke Božje, originalno postavljen kad se ova vojarna gradila tridesetih godina dvadesetog stoljeća.

Na Gumanačkoj visoravni, gdje se približno u samom njenom središtu, zaklonjena s istoka malom uzvisinom, nalazi dvokatna vojarna sa pomoćnim zgradama. Dalje prema sjeveroistoku nalazi se nekoliko manjih zgrada za Finance („Guardia di Finanza“), odakle se prema istoku račva cesta u smjeru granice.

Kao i većina drugih cesta koje su vodile prema granici, i ova je bila jako utvrđena: radi se o fortifikaciji „Ravno“ („Val Rauno“). Svaka se blokada talijanskog „Alpskog bedema“ još nazivala i imenom nekog od talijanskih junaka iz 1. svjetskog rata, i blokada „Val Rauno“ je jedina od fortifikacija u okolici Klane kod koje taj naziv nije skriven zaboravom: „S. Tenente (Potporučnik) Guido Salvi“. Fortifikacija je bila namijenjena kako zaštiti spomenute ceste prema istoku, tako i niza manjih putova između Črnog vrha (1121 m.n.v.) i Tisovske glave (1024 m.n.v.). Uključivala je 3 podzemne utvrde, veći broj položaja poljskog tipa i pješačkih rovova, zasebne položaje za protutenkovske topove, te protutenkovski zid.

Nakon što se od raskršća kod skupine kuća Guardie di Finanza skrene desno prema istoku, odnosno odvoji od ceste koja nastavlja prema Hermesburgu, prvo se nailazi na manju vojarnu s pomoćnim zgradama s desne strane, nakon čega cesta ulazi u šumu i, nakon stotinjak metara, dolazi do raskršća s desne strane kojeg se kroz zelenilo nazire mala jednokatna vojarna, u neposrednoj blizini koje se nalaze podzemne utvrde: utvrda br. 1 s lijeve strane ceste, utvrda br. 2 bliže vojarni s desne strane ceste, te utvrda br.3, smještena poviše prve dvije prema vrhu Tisovske glave.

Protutenkovski zid nalazi se stotinjak metara prema istoku, pokriven od strane dva otvorena betonska položaja za protutenkovske topove kalibra 47 mm, smještenih na obroncima s južne strane doline.

Utvrda br. 1 najjače je naoružana utvrda ove blokade, sa protutenkovskim topom kalibra 57 mm, te sa 4 teške strojnice kalibra 8 mm, smještenim u jednoj oklopnoj kupoli sa četiri puškarnice, odnosno u dvije oklopne kupole (kazamate) s jednom puškarnicom. Protutenkovski top u betonskom bunkeru okrenut je prema istoku, s njegove desne strane smješten je betonski blok u kojem su „zalivene“ dvije čelične kupole s jednom puškarnicom. Čelična kupola s 4 puškarnice nalazi se poviše prema sjeveru, na mjestu odakle može djelovati gotovo u sektoru od 360 stupnjeva.

Utvrda br. 2 smještena je unutar malog grebena neposredno s istočne strane vojarne, s desne strane ceste prije protutenkovskog zida, i naoružana je s dvije teške strojnice smještene u čelične kupole (kazamate) s jednom puškarnicom, „objedinjene“ u jednu betonsku strukturu na isti način kao i kod utvrde br. 1. Utvrda br. 3, smještena poviše prve dvije, naoružana je sa četiri teške strojnice, dvije od kojih se nalaze u bunkeru od betona i kamena, smještene iza čeličnih štitova debljine 20 cm, dok se dvije nalaze unutar čelične kupole s četiri puškarnice.

Današnje stanje utvrda blokade „Ravno“

Slabo pripremljene za partizanski rat kao i ostale lokacije relativno daleko od većih naseljenih mjesta, utvrde blokade „Ravno“ bile su zanemarene su i zapuštene nakon kapitulacije Italije, te stihijski poharane od bilo koga zainteresiranog za njihovu opremu još za trajanja rata.

Sa uspostavom nove vlasti nakon drugog svjetskog rata, te ukidanjem Rapalske granice, infrastruktura stare granice na Gumanačkom području u potpunosti je izgubila smisao postojanja. Penjući se prema Gumanačkoj visoravni, koja je danas postala relativno popularnim izletištem, još se iz daljine može primijetiti dobro očuvani osmatrački bunker na vrhu Gumanačke gore, kao izuzetak od inače dosta lošeg stanja stare vojne infrastrukture na Gumanačkoj visoravni i Ravnom.

Vojarna koja se nalazi neposredno uz napuštenu šljunčaru djelomično je teže oštećena eksplozivom, koji je zarušio stepenište na prvi kat. Iskop šljunčare prostire se gotovo do temelja jednog od kutnih bunkera zida koji ograđuje vojarnu, i predstavlja veliku opasnost za one koji se vojarni namjeravaju eventualno približiti automobilom: prilazni put je na jednom mjestu „načet“ do te mjere da je preuzak za prolaz automobila, i prijeti opasnost od pada u ničim zaštićen veliki „krater“ šljunčare.

Vojarna na Želiznim vratima relativno je očuvana, jednako kao i veliki broj betonskih položaja u okolini. Upravo je suprotno stanje sa podzemnim utvrdama bivše blokade „Ravno“, gdje su u potpunosti uništeni svi borbeni položaji, te uglavnom skinuti čelični profili za pojačanje ulaznih blokova, vjerojatno „žrtve“ potrage za starim željezom pedesetih godina dvadesetog stoljeća.

Najvrjedniji očuvani dijelovi, međutim, su originalne mramorne ploče s imenom utvrda: ona utvrde br. 2 i dalje se nalazi na zidu iznad početka stubišta prema razini skloništa, potpuno očuvana, tako da se uz naziv položaja može pročitati i specifični talijanski naziv za utvrdu – „opera“.

Zbog uporabe eksploziva za odnošenje oklopnih dijelova, prolazi do nekadašnjih površinskih bunkera zasuti smrvljenim betonom, zemljom i kamenjem. U utvrdi br. 1, stubište i hodnik do ostataka položaja za protutenkovski top najčešće su potpuno ispunjeni vodom, što u potpunosti blokira pristup. Stepenište do nekadašnje čelične kupole za dvije teške strojnice pljesnivo i sklisko zbog stalnog slijevanja vode kroz otvor iznad kojeg se nalazila kupola. Osmatrački blok je nakon proširivanja šumske ceste lako vidljiv, ali ničim zaštićeni šaht do podzemnog dijela predstavlja veliku opasnost za neoprezne.

Gumanačka se visoravan očigledno smatrala mjestom pogodnim za neprijateljski prodor uz uporabu oklopnih jedinica, budući da su ceste koje su dolazile kako iz smjera Platka, tako i iz smjera Klanjske, odnosno Čabranske police bile zapriječene protutenkovskim preprekama. Utvrde blokade "Hermesburg" bile su namijenjene obrani raskršća ovih potonjih cesta, odnosno područja sjevernog dijela Gumanačke visoravni, koja je uz to bila ispresjecana protutenkovskim zidovima, stupovima i rovovima.

Blokada se sastojala od dvije zasebne utvrde, nekoliko stotina metara udaljene jedna od druge, uz niz otvorenih položaja za protutenkovske topove, teške strojnice, puškostrojnice i minobacače. Ovdje je odmah na početku opisa fortifikacije uputno spomenuti jednu njenu specifičnu osobinu: crta granice između Republike Hrvatske i Republike Slovenije u ovom dijelu Gumanačke visoravni razdvaja blokadu na dva dijela, pa se utvrda br. 1 s vojarnama nalazi na slovenskom, a utvrda br. 2 na hrvatskom teritoriju!

Nemogućnost legalnog prelaska međudržavne granice na samom Gumancu onemogućuje istovremeni posjet području obaju utvrda, ali će one ipak biti opisane zajedno, iako samo utvrda br. 2 danas pripada području Općine Klana.

Utvrda br. 1 nalazi se uz raskršće cesta na koti 948, i namijenjena je zaštiti tog raskršća i protutenkovskog zida u blizini. Raspored borbenih položaja ove utvrde, udaljenih stotinjak metara jedni od drugih, uzrokom je relativno dugog podzemnog dijela. Utvrda se sastoji od dva zasebna betonska bunkera naoružana topovima „Nordenfelt“ kalibra 57 mm protutenkovske namjene, tri čelične kupole (kazamate) sa po jednom puškarnicom za teške strojnice objedinjene u jednu masivnu betonsku strukturu, te jedne čelične kupole s četiri puškarnice za dvije teške strojnice. Sa svoja dva protutenkovska topa i pet teških strojnica, predstavlja najjaču utvrdu prve linije „Alpskog bedema“ (izuzmemo li manje tipične i iznimno snažno naoružane riječke utvrde) na potezu od Riječkog zaljeva do Postojne.

Utvrda br. 2 nalazi se nekih četiri stotine metara istočnije od utvrde br. 1 i to, kao što je već bilo spomenuto, na hrvatskoj strani. Naoružana je sa dvije teške strojnice smještene u čeličnim kupolama (kazamatama) sa po jednom puškarnicom, objedinjene u jednu površinsku betonsku strukturu, uz zasebnu betonsku osmatračnicu.

Današnje stanje utvrda blokade „Hermesburg“

Budući da se utvrde nalaze na različitim stranama međudržavne granice, prilaz do svake od njih je bitno različit, bez obzira na njihovu međusobnu blizinu. Tako će biti riječi samo o utvrdi br. 2, koja se nalazi na hrvatskoj strani.

Za lociranje utvrde br. 2 najjednostavnije je krenuti cestom koja se nalazi neposredno uz osmatrački blok utvrde br. 1 blokade „Ravno“, i slijediti je skrenuvši nakon nekoliko stotina metara prema sjevernom dijelu Gumanačke visoravni, gdje se može primijetiti ostatak protutenkovskog zida i prepreka u obliku betonskih cilindara visine oko pola metra, postavljenih u četiri reda. Drugi se tragovi nekadašnje vojne namjene ovog područja mogu razaznati tek po zahrđalim ostacima bodljikave žice.

Utvrda se nalazi stotinjak metara prema sjeveru od ovih prepreka, malo poviše zaravni, skrivena među gustim raslinjem. Bolje je reći da se radi tek o ostacima utvrde br. 2, budući da je njen površinski dio oštećen do neprepoznatljivosti, dok ulaz u njen podzemni dio predstavlja pravi speleološki pothvat. Radi se o tome da je smrvljeni beton eksplozijom teško oštećenog ulaznog bloka zasuo stepenište koje se spušta do razine skloništa, a jednaka je i situacija sa prilaznim stepeništem do borbenih položaja, od kojih na površini nije ostalo dovoljno tragova čak ni za pretpostavljanje područja djelovanja teških strojnica.

Osmatračnica, lišena svojeg krova, također predstavlja opasnost zbog nezaštićenog vertikalnog šahta do unutrašnjosti. Može se reći da se stanje utvrda blokade „Hermesburg“ vidljivo razlikuje po stupnju oštećenosti, odnosno kao da je utvrda na današnjoj slovenskoj strani ostala više „pošteđena“ od one na hrvatskoj. Naravno, vjerojatno su obje utvrde bile poharane od strane „lovaca na staro željezo“ u isto vrijeme, pedesetih godina dvadesetog stoljeća, ali je manja utvrda na hrvatskoj strani pretrpjela veća oštećenja.