Zaselak Laze poli Klane

Kako je nastav zaselak Laze san čuv od naših starih, a da se ne bi pozabilo, moran zapisat tu našu predaju. 

Pred kakovih dvistotinjak lit da su prišli žandari novačit mušku čeljad do dvajset i pet lit da bi jih poslali va vojsku. Žandari bi prišli nedilju poslje maše, mladiće bi nagrnili va oštariju kadi bi jih edan žandar miriv s šćapon već za to nigdi drugdi odmirenin. Imeli su dva šćapa: većiga i manjiga. Ona čeljad ka je odgovarala manjimu šćapu su šli va fanteriju (pješaštvo), a oni ki su odgovarali većimu šćapu su šli va marinu (mornaricu). Rok marine je trajav sedan lit, a fanterije četiri. No prije nego su šli novačit, je o timu teklić javiv grofu. Kako je grof vodiv brigu o svoji grofoviji, je prinesav i enu odluku po ki su nastale Laze.

Va Klani da su mladići iz plemena to će reć roda Raspor i Žigman radi popili i dilali barufu. Da ni bilo ni ene slave va Klani na ki da nisu zavrzli kakovu tepežinu. 

Va Vinodovcu, točnije na Puževin brigu živila je obitelj Gržinčić, a gospodar da je imev šest sini, ki su bili krotki, dilavni i pobožni i da su štimali starije va kiši. Sako dilo doma i poli grofa da su dobro obavili. Grof da je rekav: „Ovi kaj se radi mlate i barufaju naj greju na front. Tamo maju saki dan priliku za takovu rabotu, a ove janjce ne dan ja iz Klane“.

Od ovih šest brati iz Puževiga briga je edan već biv oženjen i ostav je doma na starini. Drugiga da su pak na brzinu oženili, aš oženjene da su zeli va vojsku samo ako je bila vela sila. Ta da si je storiv kišu na skadnju. To bi danas bili Tomačini Petroći, kamo je kasnije priženjen Brkin prezimena Štemberger. 

Ove četiri mlaje brate je grof poslav na Laze. Ta put ni do Laz bilo nikakoviga puta. Bila je samo kozja staza. Tamo da su kosci grofu kosili i spravljali seno, aš da je biv i nikak dvor za ovce. Ti mladići da su bili tako vridni, da su još isto lito opalili dvi japlenice i počeli kavat kamenje za storit si kiše i štale. Saki od njih da je od doma dobiv kravu, nikuliko ovac i tri vrsti živine. Grof da je dav sakimu po enu krmaču, pak su imeli obavezu za njega gojit prasce. Kako puta ni bilo ni do Lisca ni do Laz, žandari nisu za nje ni znali.

Z vrimenon, kada su si podilali kiše su se oženili i zasnovali obitelji, tako da su niko vrime na Lazi si bili Gržinčić. Danas je to prezime još samo poli Blažićevih. Markačevin se je priženiv Šnajdar, od Rebičinih iz Klane. Tonkinin se je priženiv Lihčan, ki je prinesav prezime Valenčić. Stepeći su se va starini razdvojili, pak se je najprije priženiv edan Kranjac ki je prinesav prezime Sušnik, a na drugi dev starine se je priženiv Laginja Pave Bacinov iz Klane.

Pred prvi svjetski rat se je na Lazi skućiv niki prezimena Šendrk, mi se vidi da je biv od lugara sin. Njih su doma zvali Šendrkovi. Za nje su va Klani rekli da nisu bili Hrvackiga porjekla, nego niki su rekli da su bili Kranjci, a niki da su Čehi. Kako nisu imeli dice, je ta obitelj nestala. 

Puno san puti biv na Lazi i saki put kada priden mi zapade za oko lipota tiga mistaca, a pogotovo va proliće, a i dobrota tih naših Klanjci ki su na ovako čudan način zasnovali ta lipi zaselak. Vavik se rado domišljan kada san kot dica s ćaću pasav baren dva puta na lito prik Laz na Pliš kadi su nan pasle ovce.

Pišeno lita Gospodnjiga 1986, na Vazmeni pondiljak.
Zapisav Josip Gržinčić Tomačin (Farančev)
Govorili mi moja mama (Marija Faranka), strina Pereća i Frane Barbov