Od naše stare, stare starine

Ma još pred par lit mi je teta Ane Juričina povidala enu priču, ma bolje rečeno eno staro predanje, za ko se isto čudin da se ga tako dugo pameti. Ma kako je sada već drugo vrime, kaj će reć da vrime predaje nestaje, si mislin da to triba zapisat. 

Teta Ane mi je povidala kako se je nikada hodočastilo na Velu Gospu na Trsat. Ma ona je rekla na Velu Stomorinu, a na Malu Gospu ali Stomorinu na Gerovo. Na dan sv. Mandalene k sveti Mariji Mandaleni va Kuse, a va proliće svetimu Ozrinu i svetimu Vidu na Tribež, a na jesen istin svecon va Palež. Za hodočašća na Trsat i va Gerovo nan je poznato, i za sv Mariju Mandalenu kaj od tiga hodočašća piše i Valvazor.  Na Trsat i Gerovo se i sada hodočasti, ma za sv. Ozrina nis nikad čuv, aš ga ni ni va kolendaru, a za sv. Vida mi je čudno kaj bi ga se hodočastilo na Tribež i Palež, kada je v Riki crikva sv Vida od vika. 

Tribež je edan vrh va klanjski šumi na potezu Suho – Ravno. Ne Suho nad Trstenikon, nego poli Ravniga se isto zove Suho. Palež je isto va klanjski goranji šumi zmed Želiznih vrat i Jakovove ladve. Pak san va oštariji zapićivav te naše starce su li bile morda gori kapelice, ali kaj sličniga. Većina mi ni od tiga znala niš. Barba Catora mi je rekav da je on od tiga hodočašća čuv, ali da je tamo biv puno puti, ma da ni ni traga od kapelice, ali slično. Barba Roko mi je rekav da je njemu povidav barba Tone Antin da je na Paležu biv ko da bi edan od kamika sklesan, ma na grubo – stov, ma da su ga Talijani zeli kada su dilali manju kazermu na Želiznih vrati.

Stric Beleć mi je povidav istu priču kot i teta Ane Juričina o timu kako se je hodočašće odvijalo, ma pravu istinu i bit mi je povidav Mate Jakovov. Oni maju tamo pod Paležon sinokošu i šumu, no njemu je povidav njegov ćaća stari, a njegovimu ćaći starimu, ma ne samo njemu nego i drugin ljuden, plovan Lučić ki je župnikovav va Klani. On je to ispićivav i dav je da se to zatare, pak se od onda hodočasti svetimu Vidu v Riku. Svetimu Vidu Klanjci daju služit svetu mašu na čast kada su va jako veli nevolji. Ma se do današnjiga dana je ta navada ostala.


To hodočašće va Palež su provali zatrt i drugi plovani prije njega - ma jin ni uspjelo - zato aš je ta navada ostala još iz poganskiga vrimena, kaj će reć iz vrimena kada nismo bili kršćani. Kada pak su se naši stari pokrstili, jin je po si priliki bilo teško pustit svoje stare običaje, pak su jih samo pripisali svetimu Vidu, ma obredi su bili poganski. 
Naši su stari va pogansko vrime častili boga Ozrina. Samo dva puta na lito su smili spomenit po imenu boga Ozrina, i to na Tribežu va proliće i na vrh Paleža na jesen, kada su mu prinosili žrtvu. Se dane va litu su to božanstvo zvali Sevid, aš da se vidi. Žrtva je bila: žrtva vode, ognja i zemlje. O samimu obredu mi ni znav nijedan niš reć, ma o hodočašću su mi povidali teta Ane Juričina, stric Beleć i Mate Jakovov skoro istu priču. 

Va proliće prije nego bi počeli orat, bi muška čeljad šla na Tribež, kadi su boravili šest dan. Va to vrime se ni smiv Tribežu nijedan drugi približit. Sobu su zeli eno prigišće cvita, enu miricu masti, edan rog vina, enu tikvicu rakije, nož, sikiru, drvenu brentu novu, luk i strelicu. Sih šest dan nisu smili progovorit ni enu besidu. Ko bi ki progovoriv, ta je morav poć doma. Prvi dan bi va ti brenti nosili zemlju na ki se je dilav kres, a se druge dane bi dilali kres. Zadnji dan bi va brenti prinesli vodu. Kroz tih šest dan dila nisu smili govorit, pak su bili zaokupljeni sam sobu tako da si duše, kaj će reć pamet otribe od sih nečistih misli.

Kako bog Ozrin ali Sevid vidi i va ljudsku dušu, morali su to storit, aš onda jin ne bi bila žrtva zaprijeta ni molbe uslišene. Kako su dušu otribili od zlih misli, je i misto kadi su to obavili dobilo ime Tribež. Zač se to crikvi ni dopalo ne znan, morda zaradi samiga obreda, za kiga ne znamo kakov je biv. Sedmi dan je šlo cilo selo gori na samo paljenje kresa i na obred. Puten se ni isto tako smilo govorit, ali zato da su jako tulili cili put va rog. Va jesen bi na isti takov način biv storen kres na Paležu, no to je bila zajno i zahvala za litinu. Nosilo se je od sakiga ploda kiga se je pobralo na polju i komad mesa od blaga ko se je doma ubilo na ta kres – ko da bi žrtvu zahvale. Potljer tih obredi da ni bilo dozvoljeno tamo dilat nikakovo veselje, ma baš nikakovo. Lih kada se je doma prišlo da je bila veselica. 

Mani je čudno da su se ti obredi držali na Paležu, kaj ti je do tamo dovgi put. Kot dica san tamo biv edan put, pak mi ne zgleda baš niko misto za takov obred. Tribež je ipak malo bliže. No samo Bog zna zač su zbrana ta mista. To je sigurno nigdi zapisano, ma Bog zna kadi, aš kako je velečasni Lučić to znav, ako ne bi bilo zapisano. 

Ma su bili naši stari domišljati, kaj su od Sevida storili svetiga Vida, i još tuliko stoljeć zadržali tu svoju starinu, ku su Bog zna od kadi sobu prinesli. Neka ova naša pozabljena starina ne bude na žav ni Sevidu ni svetimu Vidu. Velečasni Lučić da je povidav selu da je Ozrin božanstvo iz poganskiga vrimena, pak se zna da je on to morav pročitat ali čut od ljudi ki to znaju, kaj su mnogi naši kot kaj je teta Ane Juričina držali da je to svetac.

Zapisav va Klani listopada miseca, a lita Gospodnjiga 1971. 
Josip Gržinčić Tomačin