Kako je Klana stara župa i za ovo vrime z ljudstvon dosta bogata, da ne bi va selu bilo kumedije i ke druge nevolje su va Klani kot i drugdi imeli pravila po kih se je živilo. Biv je i državni zakon, no kadi su mogli nič vridniga storit za se i za selo, se je timu reklo nepisani zakon. Kako je va selu bilo puno mlade čeljadi, na nje se je posebi pazilo. Tu je i crikva pomogla, pa su bile va selu staleške udruge ke su djelovale kot bratovšćine.
Tako su za dicu storili bratovšćinu svetiga Alojzija, za mladiće bratovšćinu svetiga Vinkota, i bratovšćinu za mušku čeljad ka je šla va prvi svj. rat – vojsku Srca Isusoviga. Divojke su bile va sestrinstvu Kćeri Marijine. Stariji, ali pak oženjeni muški su bili va bratovšćini Sveti Franjo, a starije ženske va sestrinstvu Ženski Treći red, ali kako su jih va Klani zvali Tretoretkinje.
Se te udruge imele su zadaću ne samo da mole, nego i odgojno i kuliko je bilo moguće obrazovno djeluju va selu skupa z školu. Saka udruga je imela odrejenu uru klanjanja va crikvi. Potljer tiga kakovo čitanje, i na kraju je učiteljica ili ženska ka je znala, vadila plest, tkat, rikamat, ili pak jih je vadila kako se kuha, peče, a i o higijeni.
Muške se je pak vadilo osnovnu tišljariju, oranje, gajit voćke, žire, žbelarstvo i se kaj gospodar mora znat. Va selu je djelovala i zadruga va ku se je uplaćivala članarina, tako da je va kasi moralo bit smiron šoljdi za dva vola, ako bi – ne daj Bog – komu stradalo blago, mu se je od tu namirila škoda.
Od maliga se je dicu vadilo na red i stegu. Kada je večer zvonila Zdravo Marija, si su morali bit doma da se cila obitelj pomoli i skupa večera. Potljer se ni šlo van iz kiše. Kadi got se je ki zatekav, ako je zvoniv angelus, se je prestalo dilat. Znelo se je baretu, ali klobuk, ako se je bilo va polju se je naslonilo na matiku, vile ili kosje i tako se je mirovalo ali molilo dok su zvona prestala zvonit. Naši stari su rekli da kada zvoni povdan da i sonce stoji na nebu tri minuta i tako da čast Bogu. Kada se je pasalo poli križa, crikve, kapele, spomenika od naših velikani, ali poli zastavu, se je znelo pokrivalo z glave i z pogledon pozdravilo iste, ali pak se je reklo Bog blagoslovi. Kada se je va sinokoši, ali na polju ali va štali srilo čovika na bilo kakovin dilu, se je pozdravilo: „Sretno Bog daj“, a odgovorilo se je „Bog daj“. Kada su se stariji srili je biv pozdrav „Hvaljen Bog i Marija“, a odgovorilo se je „Vazda budi“. Mlađarija je pozdravljala „Hvaljen Isus i Marija“, a odgovor je biv „Na vike“.
Ako je na blagdan bila procesija, ta dan ni bilo plesa, nego drugi dan. Ni na Božić ni bilo plesa, nego na Stipanju. Na Velu Gospu isto ni bilo plesa, nego na Rokovu. Va korizmi ni bilo plesa ni ženidbe, ni nikakoviga očitiga veselja. Na Vazam ni bilo plesa, nego na Vazmeni pondiljak.
Va Klani se je nikada roditelje vikalo, pa je i sada par obitelji kaj vičeju. Kada san biv dica, san biv poli Gržinih od puta, pa mi se je uvako reklo: „Pridi zapovne, aš su mama šli na polje, a ćaća su šli sino obrnit“.
Kada su Klanjci zapregli blago, su s koronbačen prekrižili put, blago i voz i rekli „Ija, va ime Isusovo“. Ko got dilo su počeli i kada su pili vino su rekli va ime Isusovo.
Ni dila va polju, šumi i sinokoše nisu bila prepušćena na volju kako komu pade na pamet. Bimo spomenili samo košnju, ma tako je bilo i va sin drugin. Fanj pred Petrovu se je kosila diteljina i uvrati po polju i još ka korona. Potljer su se kosili uvrati i korone va Ganjgi, Loki i Vinodovcu, zajno zad Petrovu vrti i sinokoše po Svetimu Roku, Liskovcu, Siničkin i još dovci. Kada je košnja bila gotova okoli sela, onda se je šlo na Ovčje, Janjčarije, Kuse, Dno, Koreniku, Grabrovice, Ladvu, Lipo, Ključe, Ričine, Mlaku, Dlito, još Plase okoli tiga. Kada se je i tamo pokosilo, onda se je šlo na Gumanačku, Gumance, Volariju, Plece, Trstenik, Pomočnjak, za Tisovo i da ne nabrajan, a se to je moralo bit tako po planu dilano da si eni drugin pomoreju, kosit, grabit, vozit i spravljat seno.
Za sin tin kaj se je na ruke dilalo, va Klani ni nigdar bila navada da se nedilju dila. Edino ako je seno bilo suho se ga je spravilo, ma drugo ne, aš se ga nedilju ni ni obrnilo, a ne daj Bože da se va zemlji dila. Va Klani su naši ljudi kantali enu pismicu: „Kaj nedilju blaga steče,to se brzo rasteče.“
Mora se reć da se je jako štimalo starije, a vodila se je i briga o obitelji kadi je pofaliv gospodar, ali pak gospodarica. Niki Žnjidarov da je stradav va šumi, da mu je bukva shrešćila nogu, pak ni biv za niko teško dilo. Da ni mogav ni driva na njivi držat. Selo mu je nabavilo razboj, pak je na njemu tkav grubo sukno.
Brnčijevin (bila jin je kiša poli Lucikinih) je umrv gospodar, pak je ostala dovica z dvimi hćerami. No i nji se je nabaviv razboj, pak je ona tkala fino sukno, a hćere su štirkale i peglale mušku bilu robu i tako su preživile. Je fanj takovih primjeri, ma da je bilo i trdoglavci kaj iz ponosa nisu teli na kaj takoviga pristat. Ma baš te bratovšćine su imele zadaću da ne puste samiga čovika kada je va nevolji.
Selo je imelo općinskiga lugara kiga se je moglo prominit ako ni biv poslovan. Vodiv je brigu o šumi. Ma je šuma bila tako va redu da je se zgledalo kot edan lipo urejeni vrt. Ni se smilo sić kako i kada je ki tev. Sa je pazilo na mezdru i na to gre li misec gori, ali doli.
Biv je i nadzogar i dva zogari ki su popravljali ciste i pute za va selo, polje i šumu. Biv je i poljar ki je paziv da ne bi blago s paše zahlunjilo na intradu. Jako se je vodila briga da ne biju obrtniki edan drugimu zbijali dilo, pak se je dalo ordin da edan kovač potkiva samo vole, drugi kovač samo konje i okiva samo male voze, a treti kovač da dila želizne vratnice, orodje i okiva samo vele voze.
Bila su i dva kolara. Edan da je dilav manje voze, tralje i još kaj od tišljarije, a drugi vele voze, grotune za koš i banku za voz, čevere i još kaj od tišljarije. Finih tišljari va Klani ni bilo do Dulinih i kašnje Protovih. Nikada da je užav prit va Klanu tišljar po par miseci na lito. Klanjci su si driveno pokućstvo kupili najviše na Gromišćini, aš da je tamo bilo jako puno finih tišljari. Postolari su bili isto tako. Edan da je dilav žensku, a drugi mušku obuću, a popravljat su mogli se. Bilo je i šilic ke su hodile po kišah šit, pak su va kiši kadi jih je bilo puno i po dva ćedna šile.
Bila je i ena pravica, ako se je ki priženiv va Klanu ali pak doseliv, ni imev pravo glasat za općinske izbore i ni mogav bit ni kandidat. Ni mogav glasat va nijenih odlukah ke su se tikale sela, pa magar mu je i žena bila Klanjica. To se je mogav ako si je kupiv općinstvo, ma to je bilo teško, aš je koštalo dva vola. Su tako bili dva klanjska zeta kaj su bili obrtniki, pak su imeli šoljdi, ma oni nisu teli, pak su bili va sin tin uskraćeni. Da jin je bilo jako krivo, aš su 1922. lita podilili dolanju šumu va Klani, a oni nisu dobili parat.
Ma ne znan zač jin je bilo krivo, aš da su jin Klanjci rekli: „Mi smo tu od vika, a vi ste zvanci. Kako onda moremo bit enaki?“ Zvanci su rekli Klanjci onin ki nisu iz naše župe, a tujci onin ke nisu razumili, toće reć ki su govorili nikin drugin zajikon.
Va Klani se ni smilo prodajat zemlju. Se je reklo da je to smrtni grih kiga će ti morda Bog oprostit, ali tvoji pokojni da neće, i šoljdi ke se od zemlje prodane dobe, da ne nose niš dobriga. Ma je bilo pokvarenih ljudi, pa su ljuden zemali zemlju za dug. Ma ni edan takov slučaj ni dobro finiv.
Naši stari su rekli: „Kako moreš prodat nič kaj nisi kupiv?“ Kada su Talijani okupirali Klanu, jin je rabila zemlja na ki su dilali vojne objekte, pak jin ljudi nisu teli prodat. Talijani su se šegačili na račun te naše stare pravice. No oni su zemlju svelih zeli i zidali kadi jih je bilo volja. Niki su si mislili, pa kada su nan zemlju zeli, mi ćemo zet šoljde. No ni ti šoljdi nisu prinesli niš nego nevolju i nesriću.
Ovo su mi poli Martinovih 1974. lita govorili: barba Andre Studenkin, barba Pavić Šarinov – Gržin, a najviše barba Tone Protov