Velečasni dr. Makso Peloza mi je 1973. lita prinesav enu ne debelu knjižicu ka se je zvala „Rudnik željeza na brežuljcima između Studene i Klane“. Tu knjižicu san dosta brzo pročitav, aš san je morav vrnit, ma san je pokazav nikin našin starcen, pak su mi rekli da to oni znaju, pak su mi i povidali. To kaj su mi povidali rad zapišen, a do knjižice lahko pride saki ki se z povišću bavi. Puno raji man zapisat nič kaj mi povide naši stari, nego nič kaj pišeju ljudi z vana, aš ka san edan put pročitav stricu Belećimu kako je opišena narodna nošnja va Zborniku, mi je rekav da je to opišeno sagdanje oblačilo va kin se je šlo dilat na polje, a ne blagdanjsko ko je kudikamo drugačije i liplje, va kin se je šlo na mašu. Zato neću niš prepišivat iz knjižice, nego ću napisat kaj su mi povidali naši stari.
Va starini je Studenjsko polje dosta minjalo gospodare, se dok ga niki grof ni darovav Augustinskimu samostanu Sv. Jerolima iz Rike. Studena se od vika tako zove po studenčiću ki je i danas na ulazu va Šišće. Eno misto va sami Studeni zove se Lazaret. Tu su fratri dali zazidat par kiš, štalu i dva skadnja, a se to jin je rabilo kada su imeli dilo na polju, pak i zato da maju kamo spravit litinu. Tu da je po njihovi volji živila i ena obitelj ka je pazila na to njihovo imanje. Crikvicu Sv. Mikule nisu zazidali fratri, nego puno prije niki grof.
Va osavnajstin stoliću su niki njemački bogatuni otprli rudnik želiza a i peći za talit želizo, pak su jin rabili rudari i dilavci za tu rabotu. Rudare da su pripeljali iz Brinja va Liki, ali da to nisu bili Ličani nego Cincari. To je narod ki i danas živi va Rumunjski, Bugarski, Makedoniji i Srbiji. To da je bilo trejsetak mladići ke su Turci zarobili i služili su jin kot logistika. Kako su Turci va enin boju loše pasali, su se povlikli va Bosnu, a ovi su ostali, aš nisu teli za njimi poć.
Va onin kraju okoli Brinja da su po seli ljuden dilali po polju kako biju preživili i Bog zna kaj još. Na ki način se je za nje doznalo i kako su prišli semo ni poznato. Kada su ti mladići prišli va naš kraj, su jin storili barake kadi je ta Lazaret, a edan zmed njimi da je biv rašljar, pak su skopali i bunar z živu vodu. Ma da su znali prit va Klanu i valje bi bila barufa, a najviše zaradi žensk.
Ti vlasniki rudnika da su z klanjskin grofon i plovanon ugovorili da jih se sih poženi z Klanjicami, aš bi bilo vavik kumedije i va tri lita da su se si poženili. Se su bile Klanjice, samo iz Lisca su bile dvi mlade dovice ke su se tamo udale. I iz Klane je bilo nikuliko dovic ke su se tamo udale. Dovice su šle tamo z dicu. Po ondašnjimu zakonu očuh ni mogav dat dici svoje prezime, nego su dica zadržala prezime od oće, pak je tako i danas na Studeni prezimen iz Klane i iz Lisca. Te Klanjice su dobile va dotu se vrte ke su Klanjci imeli do Fratarskiga polja i sinokoše. to je va Liskovcu, Židovju, Marišćini i okoli Klanca, a i sinokoše va Ravnin, kaj se od onda zove Studenjsko Ravno. Ali tamo da su bile i njive. To je bila edina njihova imovina.
No ta rudnik da je biv otprt samo eno petnajstak lit. Ka se je zaprv su rudari ostali bez dila. Kako su bili si rodbinski veženi za Klanu, su va vrime košnje i kiga drugiga poljskiga dila šli va Klanu služit, ali da su bili i majstori za dilat sakakov alat, pa su i s tin kaj zaslužili. Kada da je kralj Josip II ukiniv samostane, su oni dobili to fratarsko polje. Ma i to da je kratko trajalo, aš da je nakon desetak lit samostan iskav da jin se polje vrne. Tu da je bilo vele žalosti i sako tuliko da su bili pozivani na sud v Riku.
Ma kako jin je dojadilo hodit na sud, nisu više teli poć v Riku, pak su dobili vijest da će na dan svetiga Antona, kaj će reć 13 lipnja prit tužitelj, notar, sudac i fratri na Studenu da se s tin edan put zavavik fini. Najstariji glavar sela da je rekav: „Saki od vas ki je glava obitelji, ta dan će poć na svoju zemlju kaj van je žena prinesla za dotu, aš to je vaša zemlja. Dit ćete si pest zemlje va postole i ne daj Bog da to ne storite“.
Kako je starac rekav, tako su na Antonju si storili. Pred povne da je ta učena svita prišla, a bili su pozvani se glave obitelji pred crikvicu Svetiga Mikule. Pred tu svitlu gospodu su glavari svojih obitelji trdili da stoje na svoji zemlji, i kaj got su jih pitali, oni su samo to govorili. Kada jih je sudac pitav ako ćeju dit ruku na križ i prisegnit da stoje na svoji zemlji, oni su pristali i to storili; prisegnili da stoje na svoji zemlji. Tr nisu niš zlagali, kada su jin postoli bili puni zemlje. Tako je polje postalo njihovo, pak od onda nisu samo glavari obitelji nego i gospodari. Od onda su va spomen tiga događaja častili Sv. Antona Padovanskiga i na ulazu va selo su mu storili kapelicu, ka da je onda bila još liplja nego danas.
Na kraju devetnajstiga stolića su va Riki bili izbori za ke se je doktor Matko Laginja jako pojidav, aš da su Mađari i Mađaroni, Talijani i Talijanaši v Riki kupovali glase. Na Studeni da su ti isti – zatrlo jin se ime (pišen kako mi govori naš dični starac) – nudili forinte. Kada je Matko Laginja to doznav, je sposlovav va Klani da se selu Studeni da komad općinske šume va Klani. Tako je Studena dobila Štulac pa na Želizna vrata, Koreniku, do zad Malu Ganjgu izuzev kadi su parcele privatne od Klanjci. Dakako da su onda glasali za hrvacku opciju v Riki.
Na Studeni govore slično kot i va Klani, jedino kaj ne rečeju kaj, nego ča, drugo ni jako vele razlike va govoru. Bit će da su ti rudari iz Brinja prinesli ča, aš da se i va Brinju i okolici govori čakavica. Tr su Lisac, Škavnica i Briza isto blizu Klane, pa ljudi tamo ne govore tako slično klanjskimu kot na Studeni. Bit će da su Klanjice z udaju tamo prinesle i svoj govor.
Do 1918. lita su Klana i Studena jako složno živili. Razlika se je ćutila kada je med ta dva sela potegnjena granica, a bit će da je politika z ene i z druge strane pogodovala ti zavisti. Tr na Studeni su gospodarili žandari ki su bili Srbijanci, a va Klani isto tujci Talijani.
Se ki got je krivo misliv da su Cincari isto kaj i Cigani, pak ki je biv zloban, ali zločest se je s tin tev porugivat. Sama ta dva naroda nimaju baš niš skupa kaj bi jih činilo sličnin, a na kraju pred licen Svevišnjiga smo si dica Božja, a vridimo onuliko kuliko činimo dobriga. To je stara Hrvacka mudrost.
Kazivali su mi poli Martinovih va oštariji lita Gospodnjiga 1973:
barba Tone Protov i barba Mate Jakovov