Nič iz prviga svitskiga rata

Povida mi stric Štefan Oštarićev da je on biv baš punolitan za vojsku, kada je počev prvi svitski rat. Teklić iz Klane mu je prinesav poziv, njemu i još dvin Lihčanon i petin Klanjcon. Najprije su šli va Pulu. Va Puli su jih rasporedili, pa su njega, dva Kastavca i eniga Lipljana poslali blizu Graza va postrojbu za posebne zadaće. Tamo mu se ni dopalo, aš su časniki bili Mađari i Austrijanci i da nisu bili vojski dobri. 

Od tamo je šav va Karlovac. Tamo su bili misec dan, dokljer nisu prišle i druge postrojbe za dopunit brigadu. Va Karlovcu su dobili za zapovjednika cugsfirera Franjota ki je biv iz Senja, a biv je v Riki narednik va Jelačićevi regimenti. Zajno da se je pohvaliv barbi Štefanu da je biv više puti va Klani kada je biv z vojsku na muštrah na Gumancu. Poznav je Marčeljeve, Fagaletove i Martinove. Tr su imeli si troji oštarije. Da je biv pravi vojnik, ali da je za razliku od austrijskih i mađarskih časnki biv vesele naravi. 

Dva dana prije nego su krenili na front, da je vojska imela izlaz va grad. Kako su se va gradu ponapili, nisu abadali na uru kada jin je za poć va kazermu. Patrola je hodila po gradu i gonila se one ki su još ostali vani. Tako je ena patrola prišla va oštariju kadi je biv stric Štefan. Vojska i dočasniki nisu smili skupa sidit i pit. Kada je patrola počela legitimirat vojsku, se nisu razumili, aš je patrola bila od samih Mađari. Onda se je iz drugiga stola javiv ta narednik Franjo ki je znav Mađarski govorit. On je rekav da je to njegova vojska i div se je da će on povidat kako se ta njegova vojska zove, a Mađari su to pisali. On je rekav da se barba Štefan zove Štefan Tražime, Lipljan da se zove Gdjemetražiš Ivan, a Mate Nežin da se zove Jalupetan Matija. Kada su to popisali, ovi da su morali poć va kazermu, a patrola je šla dalje po gradu. Drugi dan na postrojavanju je zapovjednik od ove patrole čitav se one ki nisu prišli na vrime va kazermu, a ove tri je pročitav najzadnje, kaj će reć da je Jalupetam Matija biv zadnji. Kada je to bilo čitano da se je vojska jako smijala, a isto tako i tri viši časniki ki su razumili hrvacki, a bili su na bini. Reče stric Štefan da ni nigdar vidiv va četiri lita rata da su se austrijski časniki tako smijali kot ta put. Ovi kaj nisu po našu razumili, da su po njemački počeli galamit da kaj se to dogaja, i dana je zapovid da se stroj raspusti. No još isti večer da se je doznalo da će jin se dat naše časnike i dočasnike, Mađare će poslat Mađaron, a Austrijance Austrijancon. Tako se je do tri dana i dogodilo, pak su onda krenili na rusku frontu. 

Do ruske granice je vojsku, kamijone i konje vozila želiznica, a dalje se je šlo hodeć. Artiljerija je šla na konjsku zapregu, a medicina i ostala logistika na edanajst kamijoni. Ti kamijoni da su imeli pune gume i jako da su grmili kada su bili va pokretu. Misec i pov da su šli po Rusiji bez da su spalili ni edan metak. Va ko got selo da bi prišli da je bilo prazno. Ma vojska da ni smila niš drezat va selu, a logor da nisu smili storit va selu ni blizu sela. Nakon misec i pov hoda, jin je bilo javljeno da je tu va blizini jako od ruske vojske stradala ena češka pukovnija. Edan dan da je jutro bila magla, a okoli desete ure da se je magla zdignila i da su bili si veseli aš se je pokazalo sonce, kada su po njih počeli pucat mašingeveri, bimo rekli mitraljezi. Ma va prvin naletu da je od tiga domobranskiga puka stradalo više od sto ljudi. Sagder da je bilo čut pomaganjenje i zazivanje bolničari. 

Je rekav stric Štefan da je to ravnica ko da si je z livelon zaravnav. Na stopedeset metri od njih su bila storena od zemlje dva umjetna briga ke je storila ruska vojska i va ta dva briga su bili postavljeni mitraljezi. Eno pov ure su Rusi po njih tlikli. Ko bi se ki pomakniv, zajno bi počeli po njih pucat. Pala je zapovid da se ni edan živ, ma ko je i ranjen, ne miče do noći. Naj tako zgleda ko da su si poginili. Čudno jin je bilo zač Rusi i dalje ne pucaju. No pala je i noć ku su si komać čekali. Kada su počeli planirat kaj jin je za storit i počeli su ranjenikon pomagat, se je naglo odprv reflektor i počeli su opet mašingeveri pucat. Ponovno su imeli puno mrtvih i još ranjenih. Va to vrime su već imeli reflektor. To je tako trajalo tri dane i dvi noći. Jili su suhe obroke i pili vodu ako su je uspjeli zet od mrtvih. Ma čin biju primjetili da se ki miče biju počeli pucat. Drugu noć je bila zapovid da se oni kranji na boku na bižeć približe bunkeru i da bunker unište. Ma to su Rusi primjetili i opet su zapucali. 

Imeli su edan reflektor ki je sada počev šarat livo – desno.Sada kada je reflektor počev šarat livo-desno, su proračunali da bi dokljer sviti na livo, dva iz desniga boka mogli na bižeć prit va sincu kadi jih ne biju Rusi vidili, i tako se onda prišuljat do bunkera. Pala je zapovid da to obave stric Štefan i edan dečko iz Otočca. Ime mu je bilo Ivan. Tretu noć su tako i storili. Uspilo jin je prit baš do bunkera va kin je biv reflektor. Z ručnimi bombami su uništili ta bunker i već od prve dvi bombe je zajno i reflektor prestav svitit. Stric Štefan i ta Ivan se baš nisu snašli. Ta bunker je z rovon biv povežen z enu zemunicu va ki je bilo još pet ruskih sovdati ki su zajno zapucali. Bilo je škuro, ma sveno su pogodili tiga nesritniga Ivana i on je tu poginiv. Valje kako reflektor ni već svitiv, su se prišuljali i do drugiga bunkera i nutar hitili bombe. Ma va drugin bunkeru ni bilo više ni eniga, a ni va zemunici. 
Tu su poginili ova tri Rusa, a po rucaki znaju da su va drugin bunkeru bili isto tri vojniki, a va zemunici je bilo pet rucaki. No znači ovih osan je nestalo va noć, Bog dragi zna kamo. Od cile pukovnije ka da je imela tristopedeset vojniki, sto osandeset jih je bilo kaj jih ni pogodilo zrno. 

Za ta podvig je stric Štefan dobiv medalju za hrabrost i sablju. Pitav san strica Štefana bi li mi pokazav sablju, pak mi je rekav, kada je rat biv gotov, da je prišav prik Gromišćine ne Studenu, i tamo da su mu rekli da je Talija okupirala Klanu. 

Ma mi je rekav: "Kako nis mariv Talijani, nisan dav strahu na se. Va vojni odori z tu sablju i medalju san zapovne prišav va Klanu. Puna Klana je bila talijanskih fantoči, a na sih kišah su okna bila zaprta. Na ulici ni bilo mačke, a kamoli kiga čovika. Oštarije su bile zaprte. Poli Marčeljevih san nabijav na okno, poli Martinovih, ma ni nijedan ni pošpijav. Ko da je cila Klana pomrla. Onda san šav Kovačevin na okno od Ričine i oni su mi odprli i povidali kaj se dogaja. Kada san pasav poli plovanije, tamo je bilo eno dvajsetak tih fantoči. Su me čudno, ma ko jih je bilo i puno, z strahon gledali. Kada su se va naših kraji Talijani debelo posili na vlast, naša Tonka i Slava pune straha da biju fašistini to vidili, su medalju hitile v oganj, a sablju su nikamo hitile." 

Mi reče barba Štefan: "Kaj ćeš, s tu medalju i sablju nisi se smiv dičit ni onda kada su Talijani bili tu, kaj su ti oni protiv nas ratovali, a ni sada kaj su i Srbi onda protiv nas ratovali, pak je onda to tako skončalo."

Ovo mi je povidav danas, enu lipu jesensku nedilju lita Gospodnjiga 1973. poli Martinovih stric Štefan Oštarićev.