Plešišće

Za Plešišće zna skoro saki Klanjac ki hodi na Ovčje, Kuse, Dno i Gumance, aš mora tuda pasat. Mislin da ni diteta ko ni pitalo ćaću zač ma to misto takovo ime, zato je i predanje od Plešišća tako još vavik živo, magari se je tu zadnji put plesalo pred kakovih četiristo lit, ali kako se tudar saki dan pasiva s koli, pak je i prilika da se pita, dobi odgovor , pak se onda i pameti.  Si naši stari baš zaradi tiga tako dobro znaju to predanje, pak magari je i zapisano va knjigi od dr. Matkota Laginje, jast ću ga zapisat kako san jast čuv od svojiga ćaće. 

Skoro pod samu Paku zmed Mlake i Ričin da je nikada bilo selo ko se je zvalo Pačići, kaj da su si i nosili prezime Pačić. Selo da je imelo dvajsetak ognjišć i crikvicu sv. Marije Mandalene, va ki se je na blagdan iste svetice držalo velo prošćenje. Selo da je pripadalo klanjski grofiji i župi. 

Kada bi se ženili, su se ženili kaj se i razumi va veli župni crikvi va Klani. Tako su svati šli na ženidbu va Klanu, a edan dio sela jih je čekav na Plešišću, da se vrneju. Kako se je ženidba onda obavljala jutro, su gledali da do povne budeju na Plešišću. Na Plešišću su se si skupa složili i zaplesali su dvi kola po svoji stari navadi. Prvo kolo su plesali na mutasto, će reć bez glazbe, a kolo je vodila nevistica, ma to kolo su plesale samo ženske. Drugo kolo su plesali si skupa, ma vodiv ga je svekar od nevistice i sopla je glazba, pak su onda krenili doma.  Zaradi tiga plesanja je do dana današnjiga misto pred križen na Vrh Bliznic Plešišće. To selo se je odselilo pred kakovih četiristo lit nikamo va Istru.

San čuv dvi priče zač su se odselili. 

Ena priča je da jin je na litinu jako škodiv edan vitar ki da ma ime žmorac. Tu priču govori većina ljudi, ma barba Grže i barba Tone Antin ki je sada jako bolan, a i moj ćaća su mi rekli da su se odselili radi Turci. Iz Gromišćine da su Turci hodili po stari Frankopanski cisti ka prihaja prik Proslopa, pak na cistu ka gre va Koreniku. Su se spušćali va selo Pačiće i dalje da su šli na Kras i va Kranjsku. Saki put da bi popljačkali, pa i zapalili po par kiš na tih svojih pohodi. Zaradi tiga da su šli ća. 

Ma isto san čuv da je hodočašće sv Mariji Mandaleni bilo jako na glasu, pak da je tu prišlo i sakakoviga klateža, kaj su dilali nered i barufe. Ki put da je va tih tepežinah bilo i mrtvih, pak da je i zaradi tiga selo raseljeno. No kiše su imeli zidane od kamika. Te napušćene mirine da su stale do 1928 iga lita, kada su Talijani počeli zidat štale na Ovčjin i kazermu va Dnu, pak da su pobrali kamenje, tako da su nan zatrli još enu starinu. 

Barba Grže mi je povidav, a on je biv nadzogar, da kada su kopali zemlju ku se je divalo na cistu zgora batude, da su našli temelje od crikvice. On se je čudiv da su za temelje bile postavne jako debele hrastove grede na metar dubine va zemlju. Poznav je da su to temelji od crikvice aš je ta mirina imela na čelu zaokruženi prezbiterij. Rekav mi je da je veličina bila kot i crikvica sv. Roka. Ti Pačići da su se bavli nič z zemlju, ma više z ovcami. Su zemlju ku su imeli su prodali Klani. 

Ma moralo jin je bit jako teško življenje, aš kada je pav snig da su mrtviga prinesli na tovaru, kaj će reć na samaru. Va Klani su čekali da jin se stori banka, i onda bi lih mrtvaca pokopali.

Zapisav va Klani lita Gospodnjiga 1971. 
Josip Gržinčić Tomačin