San si div va glavu da zapišen samo našu predaju, ma je prilika da bin morav zapisat i ovu zgodu iz lova, ako ne zaradi drugiga, koli zaradi tiga da počnemo i mi cjenit ono kaj mamo.
Lani na 29 novembra se je storiv veli lov, na kiga je prišlo ravno trejset lovci iz Italije. Lov se je držav va općinskin i državnin lovištu, pak su lov ravnali lovnik Lanpica i lovnik i nadlugar barba Tone Rudin.
Prvi pogon je počev Drinovo – Jažinovac – Rubida. Tu smo šli mi domaći lovci va pogon. Na Vrh rta po cisti su bili na štantu gosti. Za odstrel su bile košute, prasci i lisice. Ćaća je sposlovav poli obadva lovnika da moren nosit pušku, aš san još vavik stažista. Dozvolili su mi dvocjevku. Na osan ur jutro je lovnik z rogon obznaniv da pogon počne. Na deset ur je prvi pogon biv gotov. Odstrelilo se je enu košutu i enu lisicu.
Na Vrh Bliznic smo jili i predahnili i storiv se je plan za drugi pogon, va Desiku, Kuse, Janjčarije, Ričine. Ćaća je iz rucaka znev kruh, klobasice i kapulu, a za pit domaće vino. Te naše kuhane klobasice su bile od divljači, bile su črne ko da su kroz dimljak pasale, ma ne od dima, nego takove su klobase od divljači. Talijani su jili konzerve i to je zgledalo puno finije od našiga fruštika. No, kada je ćaća odprv vino od fragule ko jako lipo i moćno diši, su tri Talijani ki su jili blizu nas, prišli do nas i ćaću su natentali da prominimo naša jila i pila. Ta put san jiv prvi put punjene paprike va konzervi. Na konzervi san gledav da su iz Mađarske. Vino jin je bilo dobro, ali naše klobasice su mi bile puno gušnije za jist, magari ko me jih je bilo sran kako su črne.
Kada su pak vidili na bukvi da nan vise puške, zajno su jin se uhitile oka, ma posebno ona kaj san je ja nosiv. Najprije su ćaću tilil da jin je proda, pa kada ni to šlo, su ga tilili da puške promine. Nis vidiv tako upornih ljudi, ma posebno edan stariji gospodin, ki je malo govoriv i slovenski, a jako dobro njemački. Po našu ni znav niš. Ćaća bi biv morda i pristav, kaj šoljdi ni nigdar dosta, ma ta puška je bila nikada Tomačina, i imela je čudan put, a moj ćaća je Tomačin.
Dokljer su va staro vrime naši imeli ovce, jin je služila na paši. Kada su Talijani okupirali naše kraje, naši ljudi nisu smili imet oružje, pak je bila pritajena.
Stric Tone je je 1947. prodav Panperu, a on, kako je biv već bolan je je ponovo prodav nan, na velu radost ćaći i meni. Puška nima marke. Jušto takovu ma i barba Tone Rudin. Mi se vidi da su samo te dvi još ostale va Klani. Drugi lovci me užaju zafrkavat da moran va žepi nosit kacavidu, aš ako da z nje opalin da će se raspast. Da to kaj ne vridi, i naše jilo i pilo, i ta stara puška, ne biju Talijani bili abadali va nas. Ma lih onda kada su nas to počeli tilit, ma lih onda san vidiv kuliko ne znamo štimat kaj mamo, nego nan vavik mora niki drugi oči otprit.
No, vridno je zapisat kako je ta lov skončav. Va Ričinah je lugar Dolfo iz Studene, ki je biv s nami va pogonu odstriliv eniga sridnjiga veprića. Va čridi je bilo desetak prasci. Kada je ta vepar pav, va sin tin metežu su se dva majhana praščića odvojila od čride, a kako su ostali med štanton i pogonon, bi se reklo med unakrsnu vatru, su brižni šarali kot bez glave; lih prema štantu, lih prema pogonu. Kako je golo, a ni perja na stabli, nastala je takova pucnjava z obadvi strane. Takov palež se ne čuje nego na fronti. Ma to je trajalo valja pov ure. Ratko Stepin mi je rekav da stanemo zak bukvu dokljer to progrmi, ako želimo doma prinest živu glavu. Tako smo i storili. Skrili smo se zad bukvu. Za čudo su ti praščići uz vas ta palež valja i danas živi. Barba Tone Lanpica je rekav da tulike pucnjave ni čuv ni va ratu. Barba Tone Antin je pak rekav da će bit vavik protiv da se već ikad stori te vrste lov.
Pasani misec san biv na nagradnin odsustvu pet dan. Kako san stažista za položit lovački ispit mi ne more bit mentor ćaća, pa su mi za mentora dali barbu Toneta Rudin Antiniga. Ni mi žav. Najviše me vadi o prirodi, a rekav mi je ovako: "Samo ako maš rad prirodu, ako poštuješ prirodne zakone, ako maš velu ljubav prema blagu, onda moreš bit pravi lovac." Barba Tone je pobožan čovik, pak mi je rekav i to: "Ne pozabi da Bog se vidi, i bit će ti dano za odstrel kada ti bude potriba, a ne kada biš ti tev." Od ovih pet dan kaj san biv doma, dva dana san biv š njin va lovu. Tako smo ma ko je i bilo zima, a bilo je sonce va prosincu misecu, sidili i nič pojili na Malin Židovju. Ono kaj mi je on povidav, san ja nič od tiga sročiv va ovu pismicu:
Stari lovac po stazici hodi
dobri pasić njega na lov vodi.
Teška puška pleća mu pritišće,
ma još vavik zajca rad on išće.
Na panj side da si pot obriše,
pak začuje da nič teško diše.
To je Kudrić. On se je zapuhav.
Tekav je i tekav da ne bi zaostav.
Pak ovako lovac zbraja:
Lita, lita pamet ste mi prinesla,
ma kaj to koristi, kada ste mi moć odnesla.
Da mi je mladost i pamet ku mi je starost podarila,
ne bi mi bila teška ni ena prirodna sila.
Zapisav prosinca miseca lita Gospodnjiga 1969. Josip Gržinčić Tomačin