Barba Vice Markoć mi je povidav da su se Talijani jako bali poć va Klanu kada su 1918. lita okupirali ovi naš kraj. Dva dana da je njihova vojska stala va Škalnici. Pokojni Šurka je biv va to vrime župan Klane. On da je dobiv zapovid da gre pred vojsku i da je pripelja va selo. To da je i storiv, ma zato da je ostav sam, a tako sam da je i umrv, aš da ni tela ni ena muška glava šnjin govorit. Od koga je dobiv zapovid, barba Vice mi ni znav povidat.
Kada je ta vojska prišla da su si pod lipami i po Goranji Loki storili šatore i tu su prebivali. Na istin mistu su si do par ćedni storili drvene barake va kih su boravili nikuliko lit dokljer nisu počeli zidat kazerme.
Ma već prvih dan čin bi prišli va oštariju su jih Klanjci dobro sprebijali. Barba Ive Pavlačićev da je cilu kunpaniju od osavnajst sovdati hitiv van iz oštarije.
Kada je Italija kapitulirala 1943. lita (na dan Male Gospe je to bilo va Klani obznanjeno), su dva partizana zadužili barbu Viceta i Pepeta Šebiniga da gredu va kazermu na Gumance reć vojski da se mirno predaju i da jin je onda slobodan put za poć doma va Italiju. Dakako, z sobu ne moreju nosit ni vozit niš nego suhi obrok.
Tako su teli zato, aš su ovi bili domaći sini, pak se je mislilo da će se Talijani raji predat njin kaj su jih ki put vidili va selu, nego onin ke ne poznaju.
Va kazermi da je zapovidav niki oficir z prezimenon Abazia i da ni biv dobar. Zato kaj ni biv dobar su Vice i Pepe šli vojnimu kapelanu pak su mu rekli da je kazermu obkolilo dvi tisuće partizani i da bi bilo najbolje da se predaju. Samo je zapovjednik mogav nosit pištolu, a ostali niš od oružja. Bez puno mislit, va pov ure da je vojska bila postrojena i skupa z oficiri su jih Pepe i Vice vodili va Klanu. Oni dva su imeli puške i dvi ručne bombe.
Ta zapovjednik prije nego su prepustili kazermu je su hranu ka je ostala proliv z petrolju i zato su ga va Klani partizani odvojili od vojske. Njega su zeli na Kastav, a vojsku su peljali na Jordane na vlak, pak va Italiju.
Puten od Gumanca do Klane da ni bilo ni beside, edino kaj da je bilo rečeno je to kaj je kapelan pitav da ako vojska more pušit va stroju. Dakako da su jin to dopustili.
Tako su se više-manje predale se vojarne va Klani. Va saku vojarnu su partizani poslali Klanjce, pa tako i mojiga ćaću va protuavionsku vojarnu na Plišu. Jedino je kazerma va Dnu lošije pasala. Imela je tu nesriću kaj su tamo bili poslani tri loši Klanjci, ma od tiga ne bin rad pisav.
No mora se reć – reče barba Vice, da je do večera va Klani bilo poznat da je kapitulacija, aš ni bilo ostalo ni eniga Talijana, i Klana je opet bila svoja. Va sih stani kadi su bivali njihovi oficiri z familijami ni ostalo ni pasića kaj su jih njihove žene tako rado šetale. Se je to nestalo samo va edan dan i to na dan Male Stomorine ali Male Gospe.
Kako je bilo potljer kapitulacije, san zapićivav dosta ljudi. Saki je to doživiv na svoj način, ma va cjelini su si to čekali i timu se radovali.
Biv je tu i edan veli problem; da se je Klana kot selo lih sada našlo va ratu.
Za Talijani je va selu žalovalo nikuliko ženskih ke su šnjimi švrljale, ma te ženske nisu bile baš na glasu. Isto tako i njihovi žbiri ki su od Talijani imeli plaću, ali budi kakovu korist, ma ni oni nisu bili na glasu. Vas ta seoski otpad je potljer UDBA koristila za se. Ma jast raji pišen od ljudi nego od tiga otpada, pa na nje ne bin ni trošiv hartu.
Ljudi su prihvatili partizane i puno je Klanjci bilo va partizani, aš su govorili našin jezikon i puno lipiga obećivali, a i samo ime narodna vlast je puno obećivalo, ma potljer je se to bilo drugačije.
Kada su Klanu napustili Talijani, do kraj rata su tu bili pretežno Njemci. Kratko vrime su Njemci va Klani postavili i ustaše i domobrane. Domobrani su Klanjce navadili kampanat z drivenimi bati na enin zvonu, aš su Talijani pobrali po crikvah sa zvona, a na turnu je ostalo samo velo zvono. Nisu ga mogli kroz okno znet. Dinjeno je tako da su zneli krov od turna. Od vojniga kapelana je ostav edan kalež – pozlaćeno srebro i zvončić za ministranta.
Njemci su dosta ljudi pobrali va logore, kadi je njih desetak poumiralo. Kada bi pobirali ljude, su se sakakor skrivali oni ki su ostali. Bilo je i jako domišljatih. Edan Klanjac se je brzo problikav i legav na postelj. Žena je imela pripavna pokvarena jajca. Razbila je ta mućak va lončić i dila pod postelj. Cila kiša je po tin vonjala, a ona i hćere bi plakale i naricale ko da je umrv. Čin bi Nijemac vidiv mrtvaca i obćutiv ta smrad, da bi ušav van. Ma to je prava istina, mi je potvrdiv sam ta čovik. Dva puta se je tako spasiv da ne gre va logor.
Na dan Jerolimove 1944 je bila Klana bombardirana iz zraka. Mi je povidala mama da su Njemci hitili jako puno bomb, ma ni bilo baš vele škodek aš da su dosta padale po vrti i njivah, pa da nisu se splodirale.
Kot i vavik su se ljudi sakamor skrili, ma najviše puti su ušli va šumu. Nan je drugi dan zad Jerolimovu granata od bacača pala na štalu.
Barba Vice mi opet povida da je dobiv zadatak od Narodniga odbora da nese jist partizanon va rove. Va Čritežu da su dva Njemca stala pred njega i počeli ga zapićivat kaj nese i kamo gre. Magari ko su ga i zaskočili, da se ni jako zbuniv. Rekav je da ma na Lazi rodbinu i da su jin pomogli na polju, a navada da je da jin se onda nese jist. Ma to i je navada va Klani. Ma da nisu baš virovali, pa da su počeli galamit na njega, i uprli su va njega puške. Kako se je pobav da biju ga mogli i ubit je počev narikovat da naj ga puste aš da ma doma staru mater, dva vola, ženu i dva junca i tri krave i sina dva junca i hćer teleta, prasce, kokoše i tetu da ma na brigi. Kako je od straha se to pomišav, je div ljude i blago, se va edan koš, pa je to Njemcon bilo jako smišno da su se valjali od smiha. Na kraju je edan odprv kotav da vidi kaj je nutri. Nutri je bila karavada i fažov na padelu z palentu i lipi kus kuhane potrbušine. Kada je to odprv, da je ta hrana tako lipo zadišala, da je Nijemac rekav da mora bit i jako dobro, ali da će to sveno strest da ne bi zanesav partizanon.
Tako je Nijemac hranu stresav ća, a barba Vice je prišav nazad doma.