Proliće na klanjski Ričini

Iz Gumanca, iz Obruča i iz Pliša oštri mraz pasiva
i va Klani isto tako; led se topi, bimo rekli – se moliva.
Proliće prihaja, cviće se sramežljivo va graji budi,
pod stinu ma malo više koraja, pa već malo kreplje stoji.

Tamo potok žubori, još je malo i leda, nigdi i malo sniga.
Va Ričinu teče, a va njemu je siga, oviga i oniga.
Naš Klanjac je spačan, va Ričinu gleda, tev bi prik pasat,
ali mu ni druge nego okoli poć, ili poli kraja ostat.

Ena teta gre z grabljami iz polja. I ona bi prik tela poć,
no ni ji druge, nego okoli pasat, da je uvdi ne trefi noć.
Ali dičini ta voda niš ne daje brige, faštidije ni jada.
Oni okoli skačeju, vrišćeju i čekaju da pride z vodu kakova klada.

I zvona su povne zazvonila, ko da i ona pozdravljaju proliće.
Naš Klanjac znemlje klobuk, i tako on Boga pozdravit će.
Teta dine doli grablje, se prekriži i moli anđevsko navištenje,
moli za se, za mrtve, za dicu, a bovnin za ozdravljenje.

Dičina sama ne znaju biju li skakala, vriskala ili Boga molila,
ali pak biju li pred sobu eniga modriga metulja gonila.
Niki hitaju kamenje va vodu, love tiće i tako se igraju.
Čudno - misli naš barba – kako dica z vodu se igrat, koraja maju.

Josip Gržinčić Tomačin (Farančev)