Kamik i pot

Otkada je jutro blago va dolac zagnav,
prijev se je zidat okoli dovca zid
i već se ni frmav.

Slaže kamenje, 
razbija, tače griže.
Škrile po vrh zida ravna i zdiže.

Muhe mu ne daju mira.
S čela si stalno briše pot.
Sonce ga peče bez milosti,
ali baš sada je dobiv pravi mot

Kramp, maca, štanjga, trdi žulji.
Saki dan je zid viši,
saki dan dulji.

Kamo got se obrne, 
kamenje, trn, drača,
kakov slipić
i tanka siva kača.

Sonce je visoko
vrime za jist se bliži.
Se je va hlad ušlo,
samo su on i kušćerica na goli griži.

Komać je pričekav o povdan glas zvona
da gre sist va hlad.
Malo će počinit,
a obašla ga je i glad.

Ji brzo da vrime ne gubi,
da čin više zida do noći stori.

Vrniv se je dilat, na griži frmav.
Pogledav po dovcu
i spod brka nasmijav.

Još malo mu je ostalo.
To mu je jakosti dalo
i ni si dav mira.

Tev je ta dan prit
do kraja. Do portira.

Mario Taučer